Uzvišeni Allah kaže: “…i strpljivo podnosi ono što te zadesi…” (Lukman, 17), to jest budi strpljiv na iskušenjima koja ti Allah dâ i prihvati ih. Nemoj da budeš od onih koji će pogrešno reagovati, nego znaj da je to od Allaha i da u tome ima neka mudrost i neko dobro za tebe. Ima nešto što mi obični smrtnici ne znamo, šta je Allah time htio.

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čudan li je primjer vjernika! U kakvoj se god situaciji nađe, on je na dobitku i takav slučaj nije ni sa kim drugim osim s vjernikom…!” Obratite pažnju na poruku Poslanikovih riječi, da je u svemu dobro, ali samo za vjernika. Ne može svako drugi to da podnese. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dalje nastavlja kaže: “…ako ga zadesi kakvo dobro, on zahvali Allahu i bude nagrađen zbog toga, a ako ga zadesi šta loše, on se strpi, pa mu i to donese nagradu od Allaha.” (Muslim)

Kad bolest iznenadi

Čovjek jak, pun snage, ne razmišlja uopšte i ne pretpostavlja da će se razboljeti ili da je već bolestan. Nerijetko se dešava da čovjek odjednom osjeti bol i odjednom malaksa. Ode kod doktora i izvrši pregled. Nakon pregleda i analize, dolazi odgovor od doktora, iznenada kao iz vedra neba munja, da čovjek boluje tešku bolest, da čovjek ima bolest kojoj nema lijeka. Odjednom se mijenjaju svi planovi našeg života. Odjednom čovjek počne da mota i premotava cjelokupni svoj život. Kako ovako brzo? Što ovako brzo? Pa, još sam imao snage, imao sam još nekih ciljeva! I počne da razmišlja, djeca još mala, ako su mala! Ili razmišlja još su mi roditelji živi pa i za njih problem! I njima će biti problem i njima će biti teško kad čuju za moju bolest! Pa, hanuma! Pa se onda čovjek vrati, pa razmišlja, a bolovi koje ću podnositi?! A strah od smrti?!

Kad dođe taj teški trenutak, tad čovjek ulazi u drugu etapu svoga života. Prva etapa mu više ništa ne znači. Sve je isto kao da je izbrisano, na “delete”. Šta je bilo bilo je. Nova etapa života, a u njoj ima samo jedna želja: “Allahu dragi, podari mi lijek! Allahu dragi, izliječi me! Allahu dragi, ne daj da bude istina ovo što su mi rekli!”

Kod nas ovdje (Novom Pazaru), kad nam ljekari kažu da smo bolesni, idemo odmah do Beograda, jer mislimo da ovi naši ne znaju dobro. Nisu oni to dobro utvrdili…, nemaju aparate, ne znaju, pa se čovjek zavarava, zavarava dok ne dođe stvarno potvrda da je bolestan.

Pazite, kažem nerijetko, odnosno svakodnevno, mi slušamo ovakve priče. I svakodnevno se ponavlja ista priča. I svakodnevno, dok još nismo obaviješteni da smo bolesni, nama se čini da se to nas ne tiče, da se tiče nekog drugog. To nije za nas vezano, nećemo mi još. Mi imamo dugu nadu, a ta nada je veliki problem. Duga nada insanu je veliki problem. Zbog čega? Čovjek koji se mnogo nada da će dugo da živi, da će mu sve biti dobro, da će sve to njemu ići kako treba, da njemu smrt još neće doći, tad se čovjek zaboravi, tad čovjek postane obijesan, tad čovjek ne razmišlja da treba da se spusti, da se vrati i da zna da je on u tuđim rukama. Da zna da je on u Allahovim rukama i da Allah upravlja njim, a nikako čovjek sam sobom.

Ovom hutbom ćemo, uz Allahovu pomoć i dozvolu, uputiti jedan nasihat onima koji su iskušani bolestima, onima koji su već iskušani i dobili su potvrdu od ljekara da imaju neku bolest koja je teška, kojoj, možda, nema još lijeka. Ali, čovjek nikad ne smije da gubi nadu i mora da bude strpljiv i da saburi. Obrati pažnju, ti koga je Allah iskušao bolešću!

Smrt čeka i zdravog i bolesnog

Prvi nasihat jeste da je ovaj dunjaluk varljiv i prolazan za sve nas. Znači, bio zdrav ili bio bolestan, umrijet ćeš: “Svako živo biće smrt će okusiti!…” (Alu Imran, 185). Mnogo će drugih ljudi, zdravih i koji nikako nisu bili bolesni, otići prije tebe sa ovoga svijeta. Koliko se dogodi udesa? Koliko drugih nesreća? Koliko padova sa bauštela? Koliko slučajeva da neko nekom uzme život? Koliko puta zdrav čovjek, koji nikad nije bolovao, ode prije bolesnog? Nemoj odmah da misliš da si gotov i da ti prvi ideš. Niko ne zna koliko je kome Allah odredio da živi. Ovaj dunjaluk je za sve nas varljiv i prolazan. Čovjek koji je ovo dobro shvatio kaže: “Moj cilj nije vječni boravak ovdje.” Ovo je prolaz kroz koji mi idemo dalje. Uzvišeni Allah kaže: “Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali!” (El-Ankebut, 64).

Znači, dunjaluk je igra i zabava, nebitna i prolazna stvar. I onome što će da nestane čovjek ne treba mnogo da posvećuje pažnju, nego treba da imamo važniji cilj. Znajte da se prijašnje generacije muslimana nisu bojale smrti, nisu se bojale bolesti, nisu se bojale nikog i ničeg mimo Allaha. Osvojile su cijeli svijet i ničeg se nisu bojale. Zbog čega? Pa vjernik nema ništa na ovom svijetu da ga veže i on govori: “Hoću da odem sa ovoga svijeta, ovaj mi je svijet umor, ovaj svijet je težak, na ovom svijetu nekad se malo osmjehneš pa te onda natjera danima i danima da plačeš, ponudi ti se malo, a zatim raznorazne kazne i iskušenja nastaju.” Prve generacije su govorile: “Dosta je ovoga svijeta!”

Ebu Derda, radijallahu anhu, drug Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imao je kuću koja nije bila dugačka koliko je on kad se ispruži. Znači, on je bio duži. Kad bi htio da legne, nogama bi dodirivao zid. Kad bi ustao, ne bi mogao da se ispravi, nego bi se savijao. Mislite li da je njemu žao da ostavi tu kuću? Nije mu žao da ostavi tu kuću jer ga njegova kuća nije vezala za ovaj svijet. A nama koji imamo, koji gradimo i mislimo samo na ovaj svijet, nama je to žao da ostavimo zato što ne gradimo tamo. Kome se ide iz izgrađenog u porušeno? Uzvišeni Allah kaže: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece!…” (El-Hadid, 20), a sve ovo navedeno potvrđuje da čovjeka najviše obmanjuje dunjaluk.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Moj primjer i primjer dunjaluka jeste kao primjer jednog konjanika koji je krenuo na put, pa je vidio jedan hlad i sjeo da se odmori, a kad se odmorio, krenuo je dalje” (Tirmizi, Ahmed, Ibn Madža, Hakim, Ebu Davud, Tajalisi i dr.). Taj hlad je bio dunjaluk, trenutni odmor i odlazak, nastavak puta. A ne kad vidiš taj hlad, zasjedneš da praviš kuću, da sagradiš ovo i ono, pa da se tako mnogo vežeš za dunjaluk. Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada bi dunjaluk vrijedio kod Allaha koliko krilo mušice, ne bi nevjernika gutljajem vode napojio!” (Tirmizi, sahih) Allah bi ga kaznio odmah. Da piješ Allahovu vodu, a ne vjeruješ? Da živiš i da koristiš vazduh koji je Allah stvorio, a ne vjeruješ? Da koristiš zemlju koju je Allah stvorio, a ne vjeruješ? Da koristiš sunce, a ne vjeruješ? Ne može! Ali pošto je to sve bezvrijedno kod Allaha, On dozvoljava i nevjernicima da koriste te blagodati.

Znači, čovjek treba na prvom mjestu da zna da je ovaj svijet prolazno dobro za koje ne smije da se veže. Jedan je pjesnik lijepo rekao: “Da je za ikog dunjaluk bio vječan, najpreče bi bilo da bude za Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on najodabraniji Allahov rob.” Koliko je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao godina kad je preselio? Preselio je u šezdeset trećoj godini. Kod nas je to “vrlo rano”, “vrlo mlad”, samo “šezdeset tri godine”. Čovjeku koji ima šezdeset godina čine se da nije živio ni desetak godina, život mu je prošao veoma brzo. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije živio na ovom svijetu niti sto, niti dvjesto, niti tristo…, već šezdeset tri godine. Što znači da onaj koji uđe u te godine, treba da je uveliko spreman. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Život moga ummeta je između šezdeset i sedamdeset godina, malo je onih koji pređu tu granicu.” (Tirmizi i Ibn Madža. Šejh Albani kaže za ovaj hadis da je sahih.)

Allah voli one koje stavi na kušnju

Drugi nasihat ili savjet onima koji su iskušani jeste da znaju da je vjernicima iskušenje kroz bolest dokaz da ih Allah voli. Kažemo ovdje opet za vjernike, koji su iskreni u svom vjerovanju, koji su svjesni šta znači Džennet i šta znači Džehennem. Koji su svjesni tih stvari. Za njih je iskušenje preko bolesti, šta? Ljubav od Allaha. Ako čovjek hoće da vidi koliko ga Allah voli, neka pogleda koliko ga Allah iskušava. Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada Allah zavoli ljude, iskušava ih. Onaj ko bude zadovoljan, dobit će zadovoljstvo, a onaj ko se rasrdi, dobit će srdžbu” (Ahmed, Sahihul-džami). A u drugoj predaji kaže: “Kome Allah hoće dobro, stavi ga na iskušenje” (Buhari). Ako si imanski dobar, Allah ti šalje i iskušenja. U hadisima se kaže da su najviše iskušenja imali poslanici. Prenosi se da je Abdullah b. Mesud jedanput ušao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je primijetio da je bio bolestan. Rekao mu je: “Allahov Poslaniče, ti osjećaš velike bolove?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Da, ja osjećam bolove kao dvojica drugih ljudi.” (Muttefekun alejhi)

Kad Uzvišeni Allah zavoli insana, On mu pošalje iskušenje. On ga iskuša, jer svi robovi su grješnici. Nema čovjeka koji ne griješi. Koliko puta ogovoriš drugoga? Koliko puta pogledaš u zabranjeno? Koliko puta… koliko puta…? Kako bismo se očistili za onaj svijet da nije iskušenja od Allaha koja moramo da pretrpimo. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nijednog muslimana neće snaći bolest a da ga Allah neće očistiti i osloboditi od grijeha kao što se stablo oslobađa listova.” (Muttefekun alejhi)

Neki ljudi zbog velikog straha od kazne na ahiretu traže od Allaha da ih kazni na dunjaluku. To je vid neznanja; može ih zadesiti kazna koju neće moći podnijeti. Bolje je moliti za oprost i zdravlje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjetio je nekog muslimana koji je bio toliko smršao da je izgledao kao pile. Upitao ga je: “Da nisi to od Allaha tražio?!”, a čovjek je odgovorio: “Jesam, molio sam: ‘Allahu, kaznom koju si mi odredio za ahiret kazni me na dunjaluku!’” Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ga je ukorio: “Slavljen neka je Allah! Ne možeš to podnijeti, nemaš snage za to! Zašto nisi molio: ‘Allahu, podari nam dobro na dunjaluku i ahiretu, a sačuvaj nas patnje u Vatri!’” Zatim je zamolio Svevišnjeg Allaha da ga izliječi, pa je ozdravio. (Muslim)

Također, bolest je put ka Džennetu. Preko bolesti čovjek zaslužuje Džennet ako bude bio strpljiv kako treba. Uzvišeni kaže: “one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’ (El-Bekara, 156). Kad vjernika pogodi neko iskušenje, treba da kaže: “Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun! – Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Znači, to je ono što vjernik treba da izgovori. Nakon toga, Allah opisuje šta zaslužuje onaj koji to izgovori. Te ljude koji to izgovore, nakon iskušenja, nakon bolesti, šta ih čeka? Čeka ih spas i milost od Allaha: “Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu!” (El-Bekara, 156). Zaslužit će nagradu zbog toga što su znali šta treba da izgovore u tim teškim trenucima.

Svojim ograničenim razumom čovjek ne može shvatiti u čemu je hajr za njega, zato je najbolji način da se čovjek pomiri sa odredbom, a ako ga zadesi nešto što po njegovom shvatanju nije korisno, treba da se strpi očekujući nagradu za to od Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Allah kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. A Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216)

Navodi se jedna predaja o ženi koja je imala padavicu, tj. bolovala je od epilepsije, pa je tražila od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da dovi za njeno izlječenje, a Poslanik joj je rekao: “Ako hoćeš, strpi se na tome, a nagrada ti je Džennet, a ako hoćeš, dovit ću Allahu da te izliječi!”, na što je žena rekla: “Strpjet ću se, ali kada izgubim svijest, tijelo mi se otkrije pa dovi Allahu da se ne otkrivam!” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio za nju (Buhari i Muslim). Kako je razumna ova plemenita ashabijka! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nudi joj dvije solucije i, naravno, ona prepoznaje bolju i odabire je, pa kaže: “Strpjet ću se, ali kada izgubim svijest, tijelo mi se otkrije pa dovi Allahu da se ne otkrivam!” Ne želi da joj se otkrije dio tijela iako tad nije ni odgovorna, što ukazuje na to koliko su muslimanke brinule o svome tijelu, čak i u tim teškim trenucima. Kaže se da bi Abdullah b. Abbas kasnije, kada je prošlo vremena i kad bi ta žena naišla, govorio: “Evo žene koja je stanovnik Dženneta, hoda još zemljom. Bio sam prisutan kad joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, garantovao Džennet.”

Dobra djela nam se pišu i onda kada nas bolest spriječi da ih činimo

Jedan od savjeta bolesnome jeste i to da onaj koji je prije bolesti radio dobro, pa dođe bolest i spriječi ga, neka zna da njegova dobra djela i nagrada za dobra djela i dalje teku kod Allaha. Nisu prestala! Jer čovjek nije svojom voljom prekinuo da ih radi, već mu je razlog bolest koju mu je Allah dao. U hadisu se navodi: “Kad god neki čovjek bude iskušan bolešću, Uzvišeni Allah naredi melekima koji ga čuvaju: ‘Pišite Mome robu svaki dan i svaku noć ono što je radio prije svoje bolesti!’” (Sahih, Sahihut-tergib vet-terhib, 3421)

Uzvišeni Allah kaže: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…” (El-Bekara, 286). Međutim, čovjek treba da pazi da ovo ne shvati pogrešno i ne učini sam sebi nepravdu. Nekog malo zabole leđa i odmah kaže: “Ne mogu da klanjam!” Ne možeš stojeći, možeš sjedeći. Pa dođe situacija ne mogu sjedeći, možeš ležeći. Pa ne mogu da uzmem abdest, pa uzmi tejemum… Znači, za svako stanje dati su izlaz i olakšica. Ali, čovjek voli da pravda sebe, posebno čovjek u poznim godinama, a njemu je tad najpreči ibadet dok je svjestan, jer tad mu ništa drugo ne treba i ibadet mu je najpreči.

Jednom čovjeku iz prvih generacija (selefa) koji je bio na samrtnoj postelji i bolestan, i koji se trudio da još uči Kur’an, klanja, posti… rekli su: “Pa završeno je, ti si gotov, evo tebi već smrt dolazi!”, a na što je on odgovorio: “Sad mi je najpreče! Sad mi je najpreče! Sad hoću da nadoknadim i da iskoristim još malo nekih stvari koje nisam možda u mladosti iskoristio kako treba.” A naši stari ponekad pogriješe, pa malo se razbole i ostave sve. Ne, ne, ne! Tebi tad najviše treba, nemoj da ostavljaš. Dok te mozak služi, nemoj da ostavljaš. Drži se i nastavi dalje!

Također, čovjek uvijek treba da na umu ima riječi Uzvišenog Allaha: “Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!” (El-Inširah, 5–6), što znači da nakon poteškoće dolazi olakšanje. Allah je obećao olakšanje i poslat će ga, ali samo se strpi!

Prihvatanje Allahove odredbe

Čovjek treba da zna da za svaku bolest ima lijeka osim za smrt. Šta znači ovo? Ako ti Allah bude propisao da živiš još, pa čak da boluješ hiljadu bolesti, da oko tebe pada milion granata dnevno, da hiljadu udesa bude oko tebe, ako ti je još ostalo da živiš, niko ti ništa ne može. E, to čovjek treba da zna! A ako ti više nije ostalo da živiš, ne možeš zaustaviti Allahovu odredbu. Koliko se puta dogodi da zdrav povede bolesnog do bolnice i desi se udes, pa pogine ovaj zdravi, a bolesni nastavi dalje da živi. Šta je bilo? Kažu bio udes, poginuo vozač, suvozač ostao živ. Znači, bolesni je još ostao da živi. Smrt je nešto posebno i to čovjek treba da shvati, da raščisti sa sobom i da zna kako postupiti onda kad je najvažnije.

Isto tako od stvari koje su bitne jeste da čovjek u teškim situacijama ne dozvoli šejtanu da ga prevari, da ga šejtan obmane, pa da čovjek izgovori stvari koje nisu dobre ili da radi stvari kojima Allah nije zadovoljan. Allah nije zadovoljan kad te iskuša da govoriš: “Oh, što mene ovo pogodi!”, “Pa kakav je ovo Bog, stavio me na ovakva iskušenja, ne mogu dalje!”, “Pa gdje je taj Allah da mi pomogne, da mi olakša…” To su riječi koje čovjeka još više udaljavaju od Allaha i kojima se zaslužuje Njegova kazna. Čovjek mora da ima lijepo mišljenje o Allahu, pa da kaže: “Dat će Allah nakon ovoga olakšanje!”, “Nadam se da će Allah dati izlaz!”, “Allah hoće da me očisti!”, “Allah hoće da mi pripremi lijepo mjesto u Džennetu!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenio je od svoga Gospodara da je rekao: “Uistinu, Ja sam s mišljenjem Svoga roba o Meni!” (Buhari i Muslim), pa onaj ko je zadovoljan, Allah će mu dati zadovoljstvo, onaj koji počne da se ljuti i da bude srdit, dobit će od Allaha ljutnju i srdžbu.

Čovjek treba da se potrudi i da se liječi Kur’anom i dovom i pored toga što ide kod doktora. Elhamdulillah, doktori imaju nešto što može da pomogne, ali čovjek treba da zna da Allah daje lijek i da se osloni samo na Njega. Treba da što više zikri, da što više udjeljuje sadaku, da nađe dove kojima se liječio Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koje su iz sunneta potvrđene da su lijek. Dobro je da čovjek ode da mu se prouči i rukja kad ima neku bolest, a ne samo ako smo psihički poremećeni da se uči rukja. Razne bolesti liječe se rukjama.

Molimo Allaha, Gospodara svjetova, da izliječi nas, da izliječi sve muslimane širom svijeta, da izliječi bolesnike, da im podari brzo ozdravljenje! Molimo Ga, da onome kome podari ili ga iskuša bolestima podari i sabur da to podnese! Amin, Rabel-alemin!

Hatib: Mr. Sead-ef. Islamović

(Hutba je održana tokom mjeseca novembra 2019. u Hadži Mehovoj džamiji u Novom Pazaru)

www.el-asr.com