Pošaljite nam priču: “Moj prvi ramazan”

S obzirom na to da smo na samom pragu blagoslovljenog mjeseca ramazana, ovim putem pozivamo posjetitelje naše stranice da nam pošalju svoje priče na temu: “Moj prvi ramazan“,  odnosno doživljaje iz svog prvog ramazana koji su postili ili da s nama podijele doživljaj iz nekog ramazana na temu: “Ramazan koji je promijenio moj život“, poslije kojeg su osjetili istinsku ljepotu vjere islama i vratili se vjeri i istinski se počeli pridržavati propisa ove plemenite vjere.

Kao što nam je poznato, u mjesecu ramazanu Uzvišeni Allah otvori mnogima srce, pa čak i onima koji su se udaljili daleko od upute, tako da na takve osobe može pozitivno djelovati kada čuju ili pročitaju doživljaje drugih koji su se ranije vratili vjeri u toku ramazana ili su popravili svoj odnos sa Plemenitim Stvoriteljem. Stoga vas pozivamo da nam svoje priče pošaljete na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com , ili putem naše fb stranice, a mi ćemo onda te priče objavljivati, inšallah, kako bi to bio sebeb da pozitivno utječemo na nekog da krene putem koji će ga odvesti u okrilje Allahove milosti i oprosta.

____________

Jedna priča od prošle godine:

Tri dana prije ramazana okusila sam alkohol

Moj put u islam imao je više etapa. Dok sam pohađala osnovnu školu, sa svojom nanom, rahimehullah, išla sam na mevlude, na dove i slične manifestacije. Nisam znala da tako što nema utemeljenja u vjeri, ali nekako sam se lijepo osjećala u tom okruženju. Moja je porodica za vjeru znala uz ramazan: otac tada ne bi pio, a mama i ja bismo postile. Moji roditelji su mi dali divan odgoj, ali odgoj po nekim normama našeg društva. Bila sam uzorna djevojka i odlična u svim sferama društva.

Ponekad bih klanjala, a ponekad i uzela Kur’an da šta proučim. U drugom razredu gimnazije počela sam da klanjam svaki namaz, međutim, dobivala sam razne osude i vrijeđanja. Svaki put me zaboljelo kada bih onako krišom prolazila pokrivena pored svoga oca, da on ne vidi da idem u džamiju. Plakala sam noćima, proklinjući alkohol i zlo koje donosi. Nije me tukao nikada, ali riječi koje mi je govorio bile su gore od svakog udarca. Htjela sam staviti hidžab, međutim, o tome nije bilo ni govora. Govorili su mi da sam mlada, da stavim kada se udam. Razočarana, neustrajna i slabašna, polahko sam gubila nadu u Allaha i okrenula se šejtanu. Počela sam izlaziti, piti, pušiti. Sve ono što sam mrzila postajalo je dio mene.

Te godine upisujem fakultet i odlazim u Sarajevo. Htjela sam zaboraviti jedan dio sebe i pobjeći od onoga što nisam bila ja. Na prvoj godini studija, prestala sam konzumirati alkohol i u određenom periodu razboljela sam se i morala sam na operaciju. Prestrašena, sve sam više bježala Gospodaru. Htjela sam da nađem sebe, jer te godine samo sam se inatila roditeljima. Sve više pomišljala sam na hidžab. Htjela sam to, ali nisam imala hrabrosti. Ipak, rekla sam sebi da ću početi nosti hidžab za ramazan. Tri dana prije ramazana okusila sam alkohol. Šejtan ili nefs, nešto me podstaklo da to uradim.

Idući kući i posmatrajući drveće, lišće kako opada, plavo nebo, zaklela sam se da ću staviti hidžab i ostaviti prošlost iza sebe. Došla sam i otišla na namaz u džamiju. Bilo je akšamsko doba i sunce je tako lijepo zalazilo. Kao da je u mom srcu nešto umiralo. Nešto mora umrijeti da bi se novo rodilo. Klanjala sam akšam-namaz i plakala. Molim Allaha da mi svi namazi budu kao taj. Plakala sam i molila da mi oprosti za sve. I, subhanallah, na toj sedždi sve je nestalo. Kao da su moja prsa zamijenjena. Kao da sam se rodila. Bila sam spremna i napustiti kuću, otići dalje. Zbog Allaha. Zbog Gospodara.

Ušla sam u svoj dom i vidjela da je moj otac pijan. Rekla sam mu da sam stavila hidžab. On je samo pogledao i rekao: “Šta si?” Rekla sam mu isto. I suze su se počele slijevati niz moje lice. Otac me snažno zagrlio i rekao da je sretan zbog mene. Od tog dana sam pokrivena i od tog dana prolazim i druga iskušenja, ali mahrama me svaki put podsjeti na nagradu koja me čeka, inšallah.
_____

Ovim želim poručiti svakoj sestri, koja žudi i čeka: Ne čekaj magični trenutak, nema ga! Magični trenutak si ti! Prelomi i učini. Vidjet ćeš kako Allah daje bereket. A moj otac, želim reći da ne osuđujemo ljude. Svako ima klicu u sebi i treba je zaliti. Vallahi, treba. I svako negdje u dubini srca zna za Stvoritelja. A mi trebamo tu klicu zaliti svojim mirisnim riječima i dobrim djelima.

Od stavljanja hidžaba prošla sam mnoge faze, od turbana do džilbaba. Elhamdulillah. Lijepa riječ je ta koja me odvela u BKC i koja mi je pokazala da se vjera uči. U vjeri nema stajanja. I jedna osoba mi je pomogla da to shvatim, Allah je nagradio. Ta osoba više nije u mom životu, upravo iz razloga što je trebala biti da bi mi dala lekciju života. Sjećam se kada sam prvi put vidjela tu osobu da diže ruke u namazu. Rekla sam da je “vehabija” i onda me odvela u BKC. Čini mi se da je bio predavač Gološ. Puno “vehabija”, ali, vallahi, nikada se nisam ljepše osjećala. Ti ljudi samo žele da žive vjeru. Ja želim da živim vjeru.

Drage sestre, ne dajite se. Vaš, kako vi to zovete, habibi će doći. Spoznajmo Allaha, i On će nas obasuti blagodatima.

Tekst poslala sestra A. J.