Poslušaj jednu priču

Ibrahim ibn Dzerrah pripovijeda kako je posjetio Ebu Jusufa, koji je bio toliko bolestan da je izgubio svijest. “Kad je dosao sebi”, kaze Ibrahim, “vidio me je i odmah upitao za jedno fikhsko pravilo. ‘Pa zar sada da o tome govorimo, Ebu Jusufe'” – kazah. “‘A u cemu je problem, naime ako to pravilo ispitamo, ono ce vjerovatno nekome biti od koristi.'”…

Potom smo rjesavali pitanje ko treba prvi nazvati selam: konjanik, pjesak ili onaj ko sjedi. Nakon sto smo to okoncali, izasao sam zacudjen bistrinom njegovog uma. Nisam se dobro ni odmakao od ulaznih vrata kad sam zacuo jauk. Tada je Ebu Jusuf umro, neka mu se Allah smiluje.”

Jedan savremeni pisac kaze: “Pogledajte samo u ovakve ljude! Oni su uistinu svjetli primjeri svakome. Cak i kada bi im smrt dosla na prag, kada bi im dusa u grlo dospjela te bi gubili svijest od agonije, iznalazili bi snage da dodju sebi i tada bi zeljeli rjesiti i raspitati se o nekom fikhskom pitanju. Iz navedenih primjera vidimo da ta pitanja nisu bili od neke isuvise velike vaznosti. No, oni za to nisu marili jer su u svakom momentu svog zivota zeljeli uciti ili poucavati. U tim casnim namjerama oni su umirali.”

“U momentima kada su i najiskreniji druga zaboravljali
I kada su najprisebniji zdrav razum gubili…”

O Allahu, koliko im je nauka prirasla uz srca! Koliko su je cijenili! Koliko su se o njoj posvecivali i predavali. Cak i u smrtnim casovima o njoj su razmisljali, a ne o svojim zenama, djeci, rodbini ili drugovima.

Neka im se Uzviseni i Svemilosni Allah smiluje i podari im Dzennet. Oni su postali prvaci u vjeri i nauci.