Postoji li veća bruka, da’ije na spisku za socijalnu pomoć?!

Kada sam jučer otvorio tekst koji govori o oktobarskim slučajevima (na islamskom web portalu n-um.com) za oko mi je zapelo da se na spisku za socijalnu pomoć nalazi ime, tačnije incijali, jednog od da’ija iz Bosne. Pošto sam već duže vremena razmišljao da nešto napišem na ovu temu, ova informacija je bila kapljica koja je prelila čašu bijesa u meni.

Ja želim da ostanem anoniman iz meni poznatih i opravdavajućih razloga, a smatram da mogu da pišem o ovom pitanju zbog moje blizine velikom broju da’ija i zato što znam šta se nekima od njih dešavalo u životu. Ovo što ću kazati nikako nije kritika ovoj blagoslovljenoj stranici i njenom uredništvu, već je pokušaj da se sa nekim podijele osjećaji i razmišljanja. Prije nego napišem svoj stav o tome i ukažem na ono što mislim da je važno, želim da kažem da se napokon ispunila želja onih koji žele i očekuju od da’ija da oni žive od have-čistog bosanskog zraka, a u isto vrijeme da da’ije budu 24 h dostupne svima koji ih trebaju, kako za odgovaranje na šerijatska pitanja, isto tako i za mnoge druge stvari koje na terenu drugima čine da’ije, kao što je; šlepanje onih kojima se pokvarilo auto, izlijevanje ploča, cijepanje drva, odvoženje doktoru onih koji za to imaju potrebe, izmirivanje posvađanih braće i sestara i sl.

Napokon su dai’ije dostigle tu ‘deredžu’ da se nalaze na spisku za socijalnu pomoć, koju su od njih mnogi dugo vremena očekivali, pošto se po rezonovanju dotičnih drugačije ne može biti ‘pravi’ da’ija. Da’ija bi po njihovom rezonovanju- koje su oni u više navrata jasno kazali da’ijama u oči, direktno ili indirektno- trebao da bude najpobožniji, najskromniji, najsiromašniji, najučeniji, najdostupniji, najofucaniji i njegova djeca trebala bi da budu najbjednija u čitavoj školi. Normalno, pošto oni koji to očekuju ni u snu ne žele dan krenuti tim veoma opasnim putem, oni će se u međuvremenu dati u sticanje dunjaluka.

Obavezno mijenjaje auta, namještaja, obijanje starih pločica u kupatilu i kuhinji i postavljanje novih, obavezno ljetovanje na moru svake godine, gradnja kuća ili kupovina stavova u kojima proborave samo nekoliko dana u toku godine, su samo neki od pokazatelja gdje oni svoj imetak troše, smirenih duša, nakon što im se ispunila posljednja želja, da su da’ije dospjele na spisak ugroženih, a da’ije neka preživljavaju na način njima poznat.

Smatram da su u konkretnom slučaju najpozvaniji na odgovornost svi oni koji su znali za jadno stanje tog insana a na tom polju nisu ništa učinili, pa su dozvolili da se njegovo ime nađe na spisku ljudi za socijalnu pomoć. Na prvom redu mislim i na ostale da’ije, naročito one iz njegovog okruženja, koji nisu na vrijeme prepoznali potrebu svoga brata u vjeri, a nakon toga sve one iz njegovog komšiluka, i sve one iz njegove čaršije koji su na bilo koji način mogli da pomognu ovom insanu. To smo mi u našem pravom izdanju, koji smo dozvolili da među nama živi insan koji se posvetio radu za Allahovu vjeru, a mi smo se posvetili sticanju dunjaluka, i onda se desi da taj insan u svojoj skromnosti, i ne želeći da drugima dosađuje, dospije na spomenutu listu.

Ne sumnjam da je i on, kao i drugi, bio u situaciji da ga ljudi zaduže da ljudima podijeli određenu svotu novca (zekata), a on je možda mnogo preči od onih kojima će to dati, ali pošto se vlasnik zekata nije sjetio da prvo njega ponudi, on to podijeli a da sebi ništa ne uzme. Kazao je Uzvišeni Allah: „Imetak koji udijelite drugima u vašu je korist, ono što udijelite drugima neka bude samo Allahu za ljubav – a ono što od imetka udijelite drugima nadoknadiće vam se potpuno, neće vam biti učinjeno krivo – i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarađuju pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. – A ono što od imetka drugima date – Allah, sigurno, za to zna.“ (El-Bekara 272-273)

Žalosno je, i više od toga, što velik broj ljudi nikada nije ni pomislio, niti se zapitao, a kamoli nešto poduzeo na tom planu, od čega žive te da’ije koje svakim danom slušam, koji mi Allahovu vjeru pojašnjavaju, koji su mi dostupni 24 h, kojima ja ‘dosađujem’ svojim pitanjima i svojim porodičnim problemima, koji me svojim znanjem i dersovima podučavaju kako da obožavam Allaha, oni se trude da zaslužim vječni Džennet, da se spasim od vječne patnje u Džehennemu, koji su na kraju bili glavni razlog što je Allah na putu istine uputio velik broj ljudi među nama. Najbitnije je u svemu tome da su da’ije spremni da mi odgovore na moje pitanje, da su mi dostupni, kako na mobilnom tako isto na e-mailu, MSN-u, Paltalku i sl, a njihove potrebe neka rješava neko drugi. Zato kažem, neki su direktno, u svome džehlu i nekulturi, kazali da’ijama u oči da treba da budu dostupni 24 h i da u isto vrijeme budu u kanalu sa ostalima, dok su to isto mnogi drugi kazali indirektno, svojim ponašanjam i nemarom.

Ovo ne znači da je sramota biti u kanalu, već znači da je nemoguće očekivati da insan bude u kanalu, da kao i drugi obezbjeđuje potrebe egzistiranja sebi i svojoj porodici, a da u isto vrijeme bude svima dostupan, da bude spreman da se odazove na ders svima koji ga pozovu. Bilo je i onih koji su to pokušali, pa su vidjeli da se to dvoje u stvarnosti ne može spojiti. Možda prividno i može, ali će sigurno u toj situcaiji trpjeti ili kanal ili kvalitet da’ijnih izlaganja.

Da je to moglo, ne bi već od vremena Omera, r.a., ljudima koji se posvete znanju, rade za vjeru, predvode ljudi u namazu, bila određena nadoknada iz Bejtul-mala. Pošto danas institucija Bejtul-mala ne spostoji, onda to na svojim plećima moramo iznijeti mi, a normalno da su u svemu tome najpozvaniji oni koje je Uzvišeni Allah iskušao imetkom koji je višak iznad njihovih potreba. Šijam (rafidijama) nije teško da izdvajaju petinu svoga imetka na putu širenja zablude i neistine (koju su neki nazvali najvećom pljačkom u historiji) a nama je teško da se pobrinemo o osnovnim potrebama naših da’ija koji su prvenstveno naša braća, nakon toga i ljudi koji kod nas imaju svoja velika prava. Mi povrh toga što znamo da je šitsko vjerovanje neispravno, mi se ne bi prihvatili tog učenja nikada samo što se kod njih izdvaja petina svojih primanja. Tu možda i leži problem neuspjega rafidija na našim prostorima!

Isto stanje je i sa ostalim ljudima koji rade na polju da’veta, a koji ne nose ‘titulu’ da’ije. Ljudi koji su servisi d’aveta širom Bosne, ljudi koji vode administrativne poslove u mnogim d’avetskim centrima širom Bosne. Njihovo stanje je čak mnogo puta jadnije od stanja da’ija, pošto ljudi ne mogu da shvate činjenicu da d’avet nije stvar koju na svojim plećima nose samo da’ije, već to čine podjednako, ako ne i više, ljudi koji rade u d’avetskim centrima i na taj način pripremaju teren da’ijama. Nama je izrazito milo kada čujemo kako u nekom gradu u Bosni postoji centar (poput onoga u Sanskome Mostu) iz kojeg se organiziraju mnoge da’vetske aktivnosti u tom gradu i šire, kao i mnoge za društvo korisne aktivnosti. A da li smo se ikada zapitali kako egzistiraju ti centri; ko im plaća kiriju, ko plaća uposlenike, ko plaća dadžbine prema državi?! Da li su oni tu radi sebe ili radi nas i radi društva u kojem živimo?!

Nisu samo to pokaztelji naše nezrelosti, spomenut ću samo još jedan, u nadi da će to naći puta ka našim srcima. Koliko smo mi nezreli ukazuje i činjenica da kada se od nas traži da pomognemo nekog pojedinca, što je bez imalo sumnje veliki hajr i dobro djelo, mi se odazovemo i spremni smo pojedincu napraviti za nekoliko dana kuću od temelja do krova. A kada se od nas traži da napravimo istu takvu kuću u nekom gradu u kojoj će se odgajati naša djeca, buduće generacije, u kojoj će biti islamski centar toga grada, tada se niko ne osvrće na takva potraživanja. To je samo jedan u dugom nizu pokazatelja da smo veoma nezreli i da će trebati još mnogo vremena da shvatimo najosnovnije stvari.

Islamski učenjaci u svojim knjiga, koje su pisane stoljećima unazad, spomenuli su fiksko pravilo: ‘Općoj koristi se daje prednost nad individualnoj‘. Ako bi to provukli kroz našu situaciju našli bi da je mnogo preče da se napravi kuća u kojoj će se okupljati i odgajati naša djeca, nego da se napravi kuća nekom siromahu, bez obzira u kakvoj potrebi on bio. Problem nastaje kada se emocijama daje prednost nad šerijatskim znanjem i šerijatskim prioritetima.

To sve, i još mnogo drugih stvari, su bili razlogom da napišem ovih nekoliko rečenica, ne želeći da nekoga kritikujem poimenično, već kao pokušaj da nam se otvore oči i da zajedničkim snagama riješimo probleme na terenu, od kojih u velikoj mjeri ovisi naša budućnost.

Vaš brat u vjeri, Ebu Fulan, es-Selamu alejkum.