Potcjenjivanje i omalovažavanje djece

Često se događa da se roditelji prema svom djetetu ponašaju na potpuno neadekvatan način, nesvjesni da njihovo ponašanje u datom momentu može imati izrazito negativno, pogubno i razarajuće djelovanje na dijete. Oblici ponašanja koji prouzrokuju takve posljedice jesu sljedeći:

Ušutkivanje djeteta kad progovori: Ušutkivanje i ismijavanje djeteta i njegovog načina govora u samim temeljima potresa dijete i razara njegovo samopouzdanje. Nakon takvog postupka roditelja, dijete će početi manje govoriti i povući će se u sebe, što će dovesti do smanjenja komunikacije, a samim tim i do smanjenja djetetovih intelektualnih sposobnosti.

Iživljavanje nad djecom kad pogriješe: Kad se roditelji okome na dijete radi neke njegove očevidne greške, kažnjavajući ga i kritizirajući ga, to će kod djeteta izazvati osjećaj teške krivice i, što je još opasnije, osjećaj vlastite nesposobnosti. Ta osjećanja teško podnosi odrasli čovjek, a pogotovo su teška malom djetetu. Uporedo sa tim pogubnim osjećanjima, otac će se u očima svoga djeteta pretvoriti u brzopleto, oholo, nemilosrdno “čudovište”. U takvom stanju podići će se ogromna i nepremostiva barijera između oca i djeteta. Nakon toga, otac vrlo lahko može u potpunosti izgubiti autoritet kod djeteta i u tom slučaju nikada više neće moći pozitivno utjecati na dijete.

Preziranje i podsmijavanje djece kada se osamostale: Ovo je najteži oblik omalovažavanja i ponižavanja djeteta. Međutim, iako zvuči nevjerovatno, pojedini roditelji omalovažavaju i ponižavaju svoju djecu kad god kod njih primijete znakove odlučnosti, bogobojaznosti, dobrote i slijeđenja upute. Takav postupak često rezultira udaljavanjem djece od Pravoga puta i njihovim potpunim prelaskom na krivi put. Posljedice ovakvog postupanja nesagledive su i onoga ko prema svome djetetu zauzme ovakav stav prate dokle god je živ. Nakon takvih postupaka svojih roditelja i vlastite slabosti, djeca, po pravilu, svojim postupcima na sebe i na svoje roditelje navlače veliku sramotu i poniženje i postaju predmetom ibreta. Iako je dijete to koje donosi odluke o svom ponašanju, roditelji koji svjesno iskvare svoju djecu i udalje ih od Pravog puta snosit će paralelno odgovornost za svaki negativni postupak svog djeteta.

Pripremio: Nezir Halilović
_____________________________

ISKAZIVANJE LJUBAVI PREMA DJECI

Milost je temelj islamske etike, ona je bila najistaknutija odrednica moralnih osobina plemenitog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih visokih odlika. Enes, radijallahu anhu, kaže: “Nisam vidio nikog milostivijeg prema porodici od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Njegov sin Ibrahim bio je dat na dojenje u Gornju Medinu (Avalil-Medine), pa je odlazio do svog sina, a i mi s njim. Ušao bi u kuću, uzeo ga i poljubio, a potom bi se vratio…” (Hadis bilježi Muslim)

Milost plemenitog Poslanika protezala se na otvorene muslimanske pupoljke. On je pružao njen zasjenjujući trijem i dosezao i djecu koja su se igrala obasipajući ih simpatijama i nježnošću. Enes, radijallahu anhu, prenosi i da bi se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmiješio kada bi prolazio pored djece i nazivao im selam! Sljedeća Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, rečenica jedan je od trajnih pedagoških postulata: “Nama ne pripada onaj ko nema milosti prema našim mlađima i onaj ko ne priznaje pravo našim starijima.” (Ahmed)

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poljubio Hasana, sina Alijinog, pa mu je Akra b. Habis kazao: “Ja imam desetero djece i nijedno od njih nikada nisam poljubio!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Milost neće biti ukazana onome ko nema milosti.” (Buhari)

Niko se ne može porediti, kada je o odgajatelju riječ, s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem. Izgrađujući duše, on je stalno nastojao da iz njih provriju izvori milosti, da se otvore njihovi skriveni potencijali ljubavi i nježnosti – najkarakterističnije ljudske osobenosti. Jednog dana došao je neki beduin i rekao: “Vi ljubite svoju djecu? Mi svoju ne ljubimo.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Šta ja mogu kada je Allah iz tvog srca odstranio milost.”

Aiša, radijallahu anha, majka pravovjernih, prenosi da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi kod njega ušla njegova kćerka Fatima, radijallahu anha, ustao prema njoj, poželio joj dobrodošlicu, poljubio je i ponudio joj da sjedne na njegovo mjesto. Kada bi on ušao kod nje, ona bi ustala prema njemu, uzela ga za ruku, poželjela mu dobrodošlicu, poljubila ga i ponudila mu da sjedne na njeno mjesto. Fatima je ušla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njega onda kada je bio na smrtnoj postelji, a on joj je tada poželio dobrodošlicu i poljubio je. (Buhari)

Istinski musliman, nakon ovih uzvišenih poslaničkih uputa, ne može da bude namršten prema svojoj djeci, grub u ophođenju s njima, oštar u razgovoru, pa makar i prirodno bio krut, osoran i stisnut. Sve to zato što ova vjera, dolazeći sa svjetlom upute, razmekšava srca, otvara izvore blagosti, te pospješuje žar ljubavi, tako da djeca postanu dijelom našeg srca koje trčkara po zemlji, kao što je pjesnik spjevao:

“Ova naša djeca među nama samo su
džigerice naše koje se zemljom kreću
Ako na njih neki vjetar zapuše
Naše oči sna ne imaše.”

Roditelji su rastopljena nježnost, izljev suosjećajnosti, talas brige, požrtvovanosti i zagrljaja.

Mensur Valjevac