Potpuno povjerenje u Allahovu odluku

Sastavni dio vjere muslimana je da vjeruje da sve što Allah odabere za njega, dobro ili zlo, užitak ili nedaću, je u njegovu korist.Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: ‘Čudan li je slučaj s vjernikom! Sve što mu se dogodi – za njega je dobro. A tako nije nikome osim vjerniku.“

Potpuno razumjevanje božanske mudrosti iza svake nedaće je izvan ljudskog shvatanja jer je naše znanje ograničeno samo na vidljiv događaj.Samo Allah zna kako će se stvari okrenuti na kraju i kako će to koristiti robu.Tako nedaća koja može izgledati kao zla može donijeti poželjne koristi.Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu:

وَعَسَىٰ أَنْ تَكْرَهُوا شَيْئًا وَهُوَ خَيْرٌ لَكُمْ ۖ وَعَسَىٰ أَنْ تُحِبُّوا شَيْئًا وَهُوَ شَرٌّ لَكُمْ ۗ وَاللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنْتُمْ لَا تَعْلَمُونَ

I moguće je da nešto mrzite, a to je dobro za vas; i moguće je da volite nešto, a to je zlo za vas. A Allah zna, a vi ne znate. (Beqare, 216)

Čovjek stoga mora uvijek očekivati dobro od Allaha, vjerovati Njegovoj odluci i sudu u pogledu svakog aspekta svog života.Allah je obećao da ako vjernici pokažu oslanjanje na svog Gospodara da će im On biti dovoljan.

وَمَنْ يَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ فَهُوَ حَسْبُهُ ۚ إِنَّ اللَّهَ بَالِغُ أَمْرِهِ ۚ قَدْ جَعَلَ اللَّهُ لِكُلِّ شَيْءٍ قَدْرًا

A ko se uzda u Allaha – pa On mu je dovoljan. Uistinu, Allah je Taj koji ostvaruje naredbu Svoju. Zaista je načinio Allah svakoj stvari mjeru.(Talak, 3)

Kur’an nam daje primjer jakog povjerenja poslanika Jakuba, alejhi selam.On je imao izrazito lijepu djecu.Kada ih je poslao u Egipat, on im je naložio da uđu u Egipat na različite kapije jer se bojao uroka za njih.

I reče: “O sinovi moji! Ne ulazite na jednu kapiju, a ulazite na kapije različite; a potom je on, alejhi selam, rekao: i neću vam ja koristiti protiv Allaha nimalo. Uistinu, sud je samo Allahov. U Njega se pouzdavam, i u Njega zato neka se pouzdaju oni koji se uzdaju.” (Jusuf, 67)

To znači da moj oprez ne može spriječiti Allahovu odluku i određenu sudbinu, ja povjeravam Allahu da šta god On odluči, da će to biti najbolje.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je objasnio da vjernik uvijek treba biti zadovoljan Allahovom odredbom.On treba biti zadovoljan i zahvalan Allahu ako mu je darovana lahkoća i užitak života a treba praktikovati strpljenje kada ga zadesi nedaća.On, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Ako ga zadesi sreća, zahvali se pa dobije nagradu za to. A ako ga zadesi nesreća, strpi se, pa ponovo dobije nagradu za to.”

Zabranjeno je pokazati nestrpljenje, ili ekstremno uzbuđenje, srdžbu ili uraditi djela i reći riječi koje bi mogle pokazati nezadovoljstvo Allahovom odredbom, poput naricanja, kidanja odjeće, udaranja po obrazima itd.Čovjek će biti odgovoran na Sudnjem Danu za svako zabranjeno djelo koje je u mogućnosti izbjeći.Imam Buharija je zabilježio u svom Sahihu od Ebu Muse el-Ensarija da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: Ja se odričem onoga koji podiže svoj glas (nariče), brije svoju glavu (radi musibeta) i cijepa svoju odjeću”, kao djela izražavanja žalosti zbog nedaće koja ga je zadesila.Sva ta djela su zabranjena prema konsenzusu učenjaka.

Kako god, Allah ne kažnjava Svoje robove za djela koja su izvan njihove kontrole.Na primjer, neko ne posjeduje kontrolu nad suzama i osjećajima srca.Čovjek može osjetiti tugu i žalost zbog gubitka nečega dragog ili smrti voljenog.Allah neće kazniti roba zbog suza i tuge srca ali je neophodno da rob prezre svaku zlu misao koja mu naiđe i da spriječi jezik od govorenja bilo čega što bi moglo izražavati nezadovoljstvo Allahovom odredbom.Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je posjetio Sad ibn Ubadu koji je bio bolestan i sa njim su bili neki njegovi drugovi.Allahov Poslanik je zaplakao kada je vidio Sad ibn Ubadu i kada su ga drugi vidjeli oni su takođe zaplakali.Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je tada rekao: „“Poslušajte! Zaista Allah ne kažnjava, zbok suza u oku niti zbog tuge u srcu, nego kažnjava ili milost svoju ukazuje zbog ovoga” – i on pokaza na svoj jezik.” (Buhari)

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod svog sina Ibrahima, a on na izdisaju pa je zaplakao i suze prolio. Tada mu Abdurrahman bin Avf reče: “Zar i ti, o Allahov poslaniče?! – a on odgovori: ’O Ibn Avfe, zaista je ovo rahmet – milost Allahova,’ a zatim dodade: “Oko suzi a srce tuguje, ali nećemo izgovoriti ništa osim onog čime je zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo zbog rastanka s tobom ožalošćeni, o Ibrahime!” (Buhari)