Još jedan slučaj ostao mi je posebno u sjećanju i mislim da ga nikad neću zaboraviti, dok sam živa. Tog hladnog zimskog dana, kao i obično, rado sam iščekivala da obavim posao kojim me Allah počastio. Dva čovjeka donijela su metalni sanduk i izvadila jednu kesu u kojoj je bila umrla. Čudila sam se zašto je u vreći jer obično ne bude, ako  nije bila saobraćajna nesreća. Kad sam otkopčala rajfešlus na vreći, vidjela sam prizor od kojeg  mi se sledila krv u žilama. Zamalo da ne vrisnem od strahote, htjedoh pobjeći…

Inače nisam strašljiva osoba i navikla sam na bolesne,  isječene  i u svakakvom stanju da vidam mejite, ali ovo još nisam nikad mogla ni zamisliti da može biti.  I ostale dvije sestre su se skamenile, vidjela sam da su me gledale širom otvorenih očiju od straha i, kako su mi kasnije rekle, očekivale su od mene da samo kažem da odemo odatle. Ne znam da li sam ikada u životu kao tada sebi rekla:”Moraš da ovo odradiš, u ime Allaha, da ovaj gasul obaviš do kraja, da ide pod zemlju kao muslimanka.” I ne znam da li sam išta u životu iskreno samo radi Allaha uradila kao taj gasul.  Kad bi mi se cijeli dunjaluk pružio za nagradu tog gasula, samo da ga obavim, ja bih odbila.  Inače, nikad gasul ne naplaćujem jer to je posljednje što mogu svojim rukama da uradim za sestru zbog koje ću imati, inšallah, veliku nagradu od Gospodara svjetova.

Umrla je  ležala u lokvi krvi.  Krv je izašla u velikoj količini iz nosa i usta, pa je morala biti u kesi. To su bile litre krvi. Njene su ruke prekrivale strašno izobličeno, crno lice. Ruke su bile uvijene u svakom zglobu i uvrnute. Kao da ju je neko tukao, a ona se branila. Subhanallah! Odmah nam je ovaj gore navedeni ajet naumpao. Nismo mogle vjerovati da je to ta žena koju smo vidjele na slici smrtovnice. Pa ona je bila sva crna, kao da je iz vatre izvađena. Jedna je sestra rekla da joj moramo skinuti štrample, međutim, to nisu bile štrample, cijelo je tijelo bilo prekriveno crnom nagorjelom kožom punom plikova.  Pomislila sam da je bolovala od neke kožne bolesti, jer joj  je sva koža potpuno spala prilikom kupanja. Sama se gulila prilikom kupanja, tako da smo stalno iz otvora za odvod morale vaditi njenu kožu koja se razvačila kao crijeva, pa  nam se odvod od tog stalno zapušavao  i voda nije mogla da otiče.  Smrad, koji nikad u životu  nisam osjetila ni nakon nužde ili bilo čega što smrdi, gušio nas je toliko da smo povraćale od smrada, ni maske nisu pomagale, to je bio odvratan smrad. Nemam snage opisivati još mnogo toga…

Na kraju, kad smo sve sa velikom poteškoćom završile,  izraz lica i crnina koja je izbijala gora od crnine ćumura bio je strašan. Ne znam koliko smo puta i ostale sestre i ja pokušavale reći da joj se Allah smiluje, ali dalje od riječi Allah nismo mogle ništa reći. Samo smo izgovarale Allah, Allah… i tako, nekoliko puta. Vidjela sam i osjetila da zaista nešto nije uredu. Danima su mi ona crnina i strašan izraz njenog lica bili pred očima i prosto sam sklanjala pogled sa crne boje jer bi momentalno na nju prisjetila. Tražila sam da razgovaram sa nekim od njene familije. Nisu me interesovali njeni grijesi zbog nje, nego zbog ibreta da se ja klonim toga i da druge opomenem i udaljim od takvog grijeha jer sam vidjela da se radi o nečemu što Allah mrzi i zbog čega slijedi velika kazna. Jedna osoba mi se javila na telefon i rekla da je ona poznaje kao jako finu i jedinstvenu osobu iako nije baš dugo u njihovoj familiji. Kad sam pitala za način njenog života i objasnila o čemu se radi, osoba je bila začuđena. Nije mogla vjerovati da je imala takvu kožu jer u kući je preselila prirodnom smrću i nije imala nikakvu kožnu bolest.

U tom trenutku prisjetila se da je jedino mnogo vjerovala hodžama.  Upitala sam da li je klanjala redovno i kada mi je odgovoreno da nije, rekla sam da, ako je trebala šta povjerovati hodžama, onda je to da klanja redovno pet vakata namaza. Ali, tad mi je bilo sve jasno kod kakvih je “hodža” ona išla: kod ljudi koji se bave sihrom. Žao mi je što spominjem zvanje čestitih i pravih hodža koji nas podučavaju svemu što vodi Džennetu, a upozoravaju na ono što vodi ka Džehennemu, a mnogi se kriju pod  imenom ove časne titule.
***

I šta mi još bude žao i teško: kad stavljam mahramu na glavu umrle koja je sastavni dio ćefina za ženu, a nije je nosila na dunjaluku dok je bila živa. Sestro moja mila, ti koja ovo čitaš, nemoj da ti ja ili neka druga sestra na gasulu stavimo mahramu na glavu kad te ponesu pod zemlju, a ti je nisi stavljala dok si hodala na zemlji. Nemoj da ti tvoj prvi dan sa mahramom  na glavi bude i zadnji dan na dunjaluku! Molim Allaha da živimo  i umremo čineći djela kojima je Svevišnji zadovoljan  da žudimo za onim u čemu je Njegovo zadovoljstvo, a klonimo se svega što je Njegova srdžba i da budemo, kako imam običaj reći, “lijepi mejiti”, a svi smo mi potencijalni mejiti, prije  ili  kasnije.

Za muslimanka.org piše Nihada Selava Musić