Piše: prof. dr. Nasir ibn Sulejman el-‘Umer

Jedna od mudrosti koja se često spominje i ponavlja u suri Jusuf jeste da ljudi moraju poduzeti sve bitne faktore koji doprinose uspjehu nekog posla (u daljem tekstu sebebi). Ova veličanstvena sura svojim kazivanjima odgaja ummet, te upućuje na to da iako je mudrost plod čovjekovog imanskog ubjeđenja, ona je, svakako, i jedan od uvjeta za uspjeh! Otuda njeno posebno  naglašavanje baš u ovoj suri, mada je to prisutno i u drugim kur’anskim surama. Spomenut ćemo neke primjere…

Prvi primjer je slučaj kada je Jusuf usnio san kojeg je ispričao svome ocu, Jakubu, a. s. Nakon što je Jakub, a. s., spoznao značenje tog sna- da taj san ukazuje na iskušenja koja će snaći njegovog sina, odmah ga je posavjetovao, rekavši: “O sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj.“(Jusuf, 5.) Odnosno, nemoj ti biti uzrokom činjenja pakosti prema tebi tako što ćeš ovaj veličanstveni san ispričati braći koja će razumjeti njegovo značenje i postati zavidna, a to sve može biti povod njihovog neprijateljstva.

Izbjegavati mjesta gdje može doći do iskušenja

I Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, oporučio je da se lijep san ne govori svakome, nego isključivo onima koje volimo, jer to može prouzrokovati pojavu zavisti kod ljudi.

Primjećujemo da je Jakub, a. s., dao sve od sebe, sve bitne sebebe, u nadi za lijepim završetkom. Tako je na drugom mjestu kazao:”O sinovi moji,” – reče onda – “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi…“ (Jusuf, 67.)

Dakle, u prvom ajetu je savjetovao svoga sina Jusufa: „Ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost“ , a u drugom svoju djecu: “Ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije“, sve kako bi poduzeo šerijatske sebebe za spas svoga sina u prvom ajetu, i spas svoje djece u drugom ajetu.

Također, u primjere koji idu u prilog našoj temi spada i slučaj koji se desio Jusufu, a. s., sa ženom njegovog staratelja koja ga je navodila i pozivala na grijeh, pa je to on odbio, iako je ona bila cijenjena i ugledna. Jusuf je poduzeo sve činioce da to izbjegne, a među najbitnijim su njegove riječi: “Sačuvaj me Bože!” Zatražio je utočište i pomoć od svoga Gospodara da ga sačuva zla ove žene, i Allah ga je sačuvao „jer je on uistinu bio Naš iskreni rob“. Također je i pobjegao od nje, sve kako bi se sačuvao.

Odavde uzimamo pouku da izbjegavanje onih mjesta gdje postoje eventualna iskušenja po vjernika, spada u one sebebe koji se trebaju poduzimati…

Sljedeći primjer je primjer kada su Jakubova djeca od njega zatražila da sa njima pošalje njihovog brata Benjamina, pa im je on rekao: “Ja ga s vama neću poslati’ – reče – “dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga, doista, vratiti, osim ako ne nastradate.” I pošto mu se oni zakleše, on reče: “Allah je jamac za ono što smo utanačili!“ (Jusuf, 66.)

Ovo je bio njegov zahtjev upućen njima upravo zbog pouke iz događaja sa Jusufom. On nije htio da mu se ponovo dogodi nesreća. Međutim, sa njim se opet nisu vratili iz poznatih razloga, a ovoga puta zaista i nisu bili oni krivi!

Kada im je rekao: “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi…“, Jakub, a. s., je, također, podrazumijevao poduzimanje sebeba koji su se tražili od njega. Upravo zbog toga su uslijedile riječi sa kojima im obznanjuje i objašnjava da on ne može uticati na konačnu Allahovu odredbu. Ono što im je rekao, to je bila nužna potreba koja se nalazila u njegovoj duši, a koju je morao da izbaci iz sebe… Bojao  se za njih da im neko ne pozavidi ili da ih neko urekne ako budu u skupini. To je bio razlog njegove želje da se raziđu i na razna vrata da uđu. Naravno, i to se ubraja u poduzimanje sebeba za uspijeće!

Ne ulazite na jednu kapiju već na razne kapije

Inače, kada god čovjek bude primoran da se suoči sa nekom opasnošću, poput plovidbe morem i slično, mudrost je da se on ne upućuje na taj put sa svim sinovima, a sve iz bojazni da se ne dogodi nesreća i da se utopi cijela porodica. Ili, ako baš trebaju svi da plove, u mudrost spada to da se ne ukrcavaju svi u isti brod, nego neka se ukrcaju na dva broda. Duša je poslije sklona kajanju, jer u slučaju nesreće bi se sam korio i govorio: da sam učinio ovako, da sam uradio drukčije… Zbog toga je Jakub, a. s., naredio svojoj djeci “ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije“. Bojao je se za njih moguće nesreće, jer su trebali otići iz zemlje Ken’ana u daleki Egipat koji je bio njima nepoznat!

Sjetimo se i primjera kada je Jusuf, a. s., rekao svojim momcima: “Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti.” (Jusuf, 62.) Nakon što je od njih zatražio da sljedeći put povedu i svoga brata, Jusuf se nije samo tim zahtjevom zadovoljio, već je svojim momcima naredio: „Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati“. Kada ih prepoznaju, to može biti veliki razlog da povedu sljedeći put svoga brata. Kada su došli ocu i zatražili od njega da povedu brata, naravno, on je to odbio, kazavši im: “Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?” – reče on. “Ali, Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!’’ (Jusuf, 64.) Međutim, kada su otvorili svoje tovare i ugledali da su im sve njihove stvari vraćene, rekoše: “O oče naš, šta možemo više poželjeti…“ (Jusuf, 65.) Tek tada je Jakub, a. s., pristao da pošalje svoga sina! Obratite pažnju na opreznost i na važnost činjenja svih mogućih sebeba za uspjeh neke zamisli!

Među najupečatljivim primjerima u ovoj suri svakako spada i slučaj kada je Jakub, a. s., kazao: “O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.” (Jusuf, 87.)

Oni su zaista i bili izgubili nadu u ponovno viđenje Jusufa. Čak su bili  rekli: “Allaha nam,” – rekoše oni – “ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!” (Jusuf, 85.) Međutim, nakon što su poduzeli direktne činioce, koji doprinose uspjehu, dobili su rezultat:’’I kad oni iziđoše pred njega, rekoše:’ O upravniče, nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali nam ti podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju.’ ‘A znate li’ – upita on –‘šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?’” (Jusuf, 88- 89.)

Allah upućuje onoga koga  On hoće

Kada proučimo sve ove primjere, onda možemo primijetiti da je većina poduzetih činioca bila bitnim uzrokom uspjeha određenog djela. Jusufovo bježanje ka vratima u primjeru sa ženom mu je bilo od koristi, jer je tamo sreo njenog muža. Kada je zatražio od svoje braće da sljedeći put povedu svoga brata, i tome još dodao stavljanje njihove robe u tovar, od toga je, također, imao koristi jer su, zaista, poveli brata nakon što im je to otac osporio. Nakon što ih je Jakub, a.s., bojeći se za  svoje sinove, posavjetovao da ne ulaze grupno na jedna vrata, oni su od toga imali koristi jer im ništa nije naudilo. Također, uspjeli su da pronađu Jusufa i svog drugog brata, a sve nakon što su poduzeli neophodne činioce!

Možda će se neko upitati zašto je Jusufa snašlo iskušenje sa njegovom braćom iako im nije kazivao svoga sna? Zar on nije poduzeo potrebne činioce, ali mu oni nisu bili od koristi?

Trebamo znati da se od vjernika traži da čini ono što je u njegovoj mogućnosti, a što se tiče rezultata, to nije u njegovoj vlasti! Čovjek treba da poduzme neophodne faktore koji će doprinjeti uspjehu određenog posla, i to je dovoljno! Rezultatima mi ne vladamo! Najbolji primjer tome je islamsko misionarstvo! Ti si brate zadužen da pozivaš ka Allahu, da naređuješ da se čine dobra djela, a od loših da odvraćaš! Ako ti se narod odazove, to je uspjeh, a ako ti se ne odazove, onda znaj da si ti učinio ono što si mogao! Nemoj kazati da ćeš ostaviti da’wet zbog toga što nisi imao nikakvih rezultata, jer to nije ono što treba da te preokupira!

Uzvišeni je kazao: „A kad neki od njih rekoše:’Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?’ – oni odgovoriše:’Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.’” (El-‘Araf, 164.)

Sam čin činjenja da’we, naređivanja na dobro, a odvraćanja od zla će doprinijeti tome da sa tebe spadne grijeh zbog tih ljudi, a ti se nemoj brinuti o njihovom islamu. Uputa dolazi od Allaha, i On upućuje onoga koga On hoće! Čak, i kada bismo sve dali od sebe, ni tada većina ljudi ne bi bili vjernici! „Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će pravim putem poći.“ (El-Qasas, 56.)

Od nas se traži da činimo ona djela koja mogu bitno uticati na uspješnost nekog posla, a uspjeh nije u našim rukama! Upravo ovdje imamo jedno važno šerijatsko pitanje!  Naime, mi se činjenjem tih djela iskupljujemo propisanom određenju u kosmosu sa činjenjem šerijatske odredbe… Pravdamo se određenjem koje je Allah odredio da će se sigurno  desiti tako što smo učinili ono što je Allah od nas tražio da činimo. Sjetimo se primjera kada je Šam zadesila kuga, i kada se Omer, radijallahu ‘anhu, posavjetovao sa ashabima šta da uradi! Oko toga su imali različito mišljenje. Odlučili su da ne ulaze u Šam, iako još nisu bili ni saznali za hadis koji prenosi Abdurrahman ibn Avf, a koji govori o toj temi. Kada su htjeli da se vrate u Medinu, Ebu ‘Ubejde je prišao Omeru, radijallahu ‘anhu, i rekao mu: „O Omere, zar da bježiš od Allahovog određenja?“ On mu reče: „Da je to bar neko drugi kazao, a ne ti Ebu Ubejde! Mi bježimo od Allahovog određenja u Allahovo određenje.“ Dakle, mi bježimo od Allahovog određenja ka Allahovom određenju, jer smo zaduženi da učinimo ono što smo u mogućnosti. Ovo pitanje je veoma bitno i važno je da se ispravno shvati!

Ima li od sebeba koristi

Na kraju bih volio da objasnim kako ljudi shvaćaju ovu temu! Naime, ljudi su se u tome podjelili u tri skupine. Prva je skupina koja kaže da od činjenja sebeba ovisi općeniti rezultat, a druga skupina zastupa mišljenje da od sebeba nema nikakve koristi, nego Allah čini ono što hoće. Naravno, ni jedni ni drugi nisu u pravu! Ispravno je treće shvaćanje, a to je da je Uzvišeni Allah u činjenju sebeba dao veliku mogućnost koja može da utiče na rezultat. Ako bude htio, od tih sebeba će biti koristi, a ako ne, onda neće. To je poput vatre! Allah joj je podario snagu u njenom gorenju, a kada je želio, to joj je i oduzeo! Sjetimo se priče sa Ibrahimom, a.s., kada je Uzvišeni rekao:  “O vatro”, – rekosmo Mi – “postani hladna, i spas Ibrahimu!” (El-Enbija’, 69.)

Prve dvije skupine sa svojim razmišljanjima nisu u pravu! Ispravno je da u činjenju sebeba, zaista, postoji ona snaga od koje bi uspjeh mogao uveliko ovisiti. Allah je taj koji od nas traži činjenje sebeba, a ako htjedne može da ih učini bezvrijednim. I postupak liječenja je dobar primjer, jer je u adekvatnom liječenju uspjeh izlječenja. Međutim, ako Allah htjedne, može da to učini beskorisnim!

Ovdje bih želio da skrenem pažnju na jedno važno pravilo koje su učenjaci izvukli: Ko bude smatrao da je činjenje sebeba osnovni uzrok nečemu, a koje Allah nije propisao da budu uzrokom, takav je počinio širk! Dakle, onaj koji bude smatrao neke sebebe i činio ih sa ubjeđenjem da su oni glavna posljedica nekog završetka, iako ih Allah nije u tu svrhu propisao, takav je sa tim učinio širk! To je zbog toga što je on povjerovao u snagu materije, a zanijekao Allahovu snagu.

Drugo, čisto oslanjanje na sebebe koji mogu uticati na djelo je atak na ispravnost tewhida, dok je zapostavljanje istih mahana ljudskog razuma. Ispravno mišljenje je da se ta djela zaista trebaju činiti, a nakon toga treba se osloniti na Uzvišenog Allaha! To se slaže sa razumskim principima i principima ispravnog oslonca na Allaha. Zbog toga, kada uzimaš lijek kojeg ti je doktor propisao, nemoj smatrati da će ti samo taj lijek pomoći da se izliječiš! Allah je Onaj koji daruje zdravlje i izlječuje! Ako On htjedne ti lijekovi će ti pomoći, a ako ne, onda i neće! Otuda možemo naći dvojicu ljudi kojima je propisana ista terapija, međutim, jedan od njih je imao koristi od nje, a drugi nije. Upravo zbog toga je Jakub, a.s., spomenuo ovo ispravno značenje, rekavši: „…idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu…“ (Jusuf, 87.) Dakle, poduzeti sebebi i potpuni oslonac na Uzvišenog Allaha je ono što će vam biti vodilja da pronađete vašega brata! Tako je i bilo! Ovo je pravac koji trebamo posebno shvatiti i obratiti pažnju kada činimo sebebe koji mogu uticati na lijep završetak! Sura Jusuf je posebno osvijetlila shvatanje ovoga pravca i njegovu važnost, kao što stoji u riječima Uzvišenog: “Spomeni me gospodaru svome!’’ – ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.“ (Jusuf, 42.) U ovom ajetu je jasno naglašena važnost činjenja sebeba za uspješnost završetka nekog djela.

Sa arapskog preveo: Smail L. Handžić