Odrasla sam u pravoslavnoj porodici koja nije držala puno do vjere. Poneka slava uz more alkohola, muzike, psovki i poneki odlazak u crkvu u kojoj 99% ljudi ne zna šta da radi tokom “obreda”. U osnovnoj školi imali smo učiteljicu koja je odlučila da nas jedan dan provede kroz sve vjerske objekte koje imamo u gradu. Obišli smo katoličku i pravoslavnu crkvu u kojoj nas niko nije ni dočekao. Na red je došla džamija. Dočekao nas je efendija i nakon što smo skinuli svoju obuću uveo nas je u džamiju. Moram priznati da sam od malena bila oduševljena kandiljima na džamiji koji se pale tokom Ramazana. To je za mene bilo nešto posebno. Džamiju je krasio veliki luster sa bezbroj lampica, prekrasan tepih i po koja riječ na arapskom jeziku ispisana po zidu koja je ulivala neko neobično strahopoštovanje prema ovome mjestu. Na izlazu iz džamije dočekala nas je i efendijina supruga sa poklonima. Svakome od nas je dala sok i čokoladicu. Pozdravila nas je, a onda smo se vratili u školu.

Prošlo je dosta godina od ove posjete. Došao je i pubertet i srednja škola. Najgore i najteže doba za svakog tinejdžera. Doba kada u svemu gledaš zabavu i ne biraš sredstva kako ćeš se dokazati u društvu. Sjećam se da sam se i tada kajala Bogu za svoje grijehe i da sam znala da takav život nije u redu, ali moja tadašnja vjera nije davala baš puno odgovora i savjeta. Alkohol i nemoral su bili sastavni dio života većini omladine i niko nas nije savjetovao da to tako ne treba. Nisu nam pričali o moralu nego tu i tamo neki savjet o tome kako je alkohol štetan i da ne bi trebali piti bar ne prije 18. godine.

Pred kraj srednje škole upoznala sam jednog momka i ubrzo smo počeli živjeti skupa. Iz okoline gdje su većinom Srbi prešla sam u mjesto gdje su većinom Bošnjaci. Ezani su se čuli glasnije i jasnije nego u mjestu gdje sam odrasla i budili su u meni osjećaj ljepote i neobičnog straha. Na poslu sam bila okružena muslimanima koji su više ličili na nemuslimane svojim ponašanjem i razmišljanjima. Ja sam se sve više kajala Bogu za svoje grijehe na način kako sam znala. Naveče kada bih legla i pokrila se preko glave, plakala bih i spojenih dlanova bih tražila od Boga da mi oprosti i da me uputi da budem bolja vjernica. Počela sam se navikavati na boravak među muslimanima. Selam je postao uobičajen pozdrav kojim bih dočekivala klijente. Ponekad bih započela temu vjere, ali nažalost, ne bi dugo trajala.

Sve do dana kada je u salon ušao jedan čovjek. Pade mi na pamet riječ “vehabija”. Nazvao je selam i sjeo. Duge brade, sa bjelicom na glavi, skraćenih nogavica, ali izuzetno blagog i prijateljskog lica. Njegovo prisustvo u meni nije budilo strah kakav sam očekivala. Ubrzo se začuo ezan, on se abdestio i otišao u obližnju džamiju. Slušala sam njegove priče o Allahu i islamu, o njegovom putu do upute. Sve mi je ovo bilo neobično. Pitala sam se zašto svako malo ide u džamiju, zašto ga ja smatram teroristom i tjeram samu sebe da ga mrzim? Uzela sam telefon i pokušala naći termin “vehabija”. Pola sata uzaludnog traženja i NIŠTA. Niko ne zna ko su, šta su vehabije. To mi pade teško jer sam osudila čovjeka, a ni sama ne znam šta ta moja osuda znači.

Srce mi se polako krenulo otvarati ka islamu. Skinula sam na telefonu prevod Kur’ana, ali ništa nisam razumjela. Izgledalo mi je kao gomila nabacanih informacija koje baš i nemaju nekog smisla, a sada vidim i zašto – Allah mi tada još uvijek nije skinuo pokrivač sa srca da mogu shvatiti Njegov govor. Predavanja daija su postali moja svakodnevnica i učenje o islamu je bilo nešto što je u mojoj duši napokon pružalo onu pravu istinsku sreću. Riječi da nikada nije kasno za pokajanje i da Allah jedva čeka da se pokajem davale su mi snagu da donesem najveću i najbolju odluku u svom životu.

Par mjeseci nakon mog upoznavanja sa “strašnim vehabijom” izgovorila sam šehadet, pokrila se i Allahovom voljom postala muslimanka. I dan danas mi na um padne kako sam bila slijepa i padne mi na pamet ajet “Oči nisu slijepe već srca u grudima” i dobrota onog efendije koji se dosjetio i najvjerovatnije od svog novca nam kupio poklone.  Sada vidim da islam nije bauk i terorizam kako nam ga predstavljaju. Islam je mir, spokoj i svjetlo svakoj duši koja to svjetlo traži. Teško mi je kada vidim porodice u kojoj djeca imaju svaku predispoziciju da klanjaju i budu pokorni Allahu, ali ne žele.

Molim Allaha da učvrsti u vjeri sve nas koji smo morali da se “okrenemo” od svojih porodica i trpimo mnoge prijetnje i uvrede da bismo postali muslimani i praktikovali vjeru onako kako je naređeno. Molim Allaha da svim muslimanima podari da iskuse istinsku ljepotu imana, da popravi naše stanje i podari nam Džennet. Amin.