Preko sihra do islama

Kako se samo čovjek olako obmane ljepotama ovoga svijeta, ne razmišljajući o onome šta ga čeka nakon smrti. Tako siguran i uljuljkan iluzijom da će živjeti dugo, da će ostvariti sve što poželi, da će uspijeti u svemu što zamisli i da će se svaki njegov san ostvariti. Bez cilja lutamo, kao izbezumljeni, trčeći za novcem, slavom, prestižom – egoistično grabeći sve što nam se nudi, zaboravljajući i na osnovne norme ljudskosti, a kamoli na smrt.  Razmisli, kao ljudsko biće kome je dat razum da misli i srce da osjeća, a potom pogledaj oko sebe. Zar zaista misliš, kao i većina stanovnika zemlje, da si stvoren da živiš nekih šezdesetak godina, umreš – i to je to? I ja sam mislila da zapravo jeste tako i u toj laži živjela 21 godinu. A onda sam se probudila, poput nekoga ko se budi iz dugogodišnje kome, poput onoga koji se pita: „Ko sam ja?“, „Šta radim ovdje?“, „Ko me ovdje doveo i zašto?“, „Kuda sad nakon ovog buđenja?!“

Pet ključnih pitanja od čijih odgovora zavisi tvoj život, tvoja smrt i ono što dolazi nakon smrti: Da li si zadovoljan, srećan, ispunjen i što je najpreče – da li tvoja duša ima mir koji joj je neophodan? Na barem jedno od mojih pitanja tvoj odgovor je negativan. A ključ za mir u duši je da svi odgovori budu pozitivni.  Duša ne može imati mir ukoliko postoje ozbiljna pitanja na koja nisi našao odgovore. Ona žudi za pokornošću Onome Koji ju je stvorio i dok god njeno osnovno pravo i potreba ne budu zadovoljeni neće imati svoju harmoniju! Ko je stvorio dušu? Onaj Koji je stvorio nebesa, zemlju, sunce, mjesec i sve vidljivo i nevidljivo. Isti Onaj Koji je tebi i meni dao život, do roka određenog i Koji će nam dati smrt, kada za nju dođe vrijeme i naposletku – Onaj Koji će ti, shodno onome kako si ovaj život živio, urediti i onaj vječni.

Većina ljudi ne vjeruje da je čovjek zapravo stvoren za vječnost, a ne za prolaznost. Ljudi zaista neće da shvate da je Bog Vladar svega i Onaj koji upravlja svime, i da su dužni da Mu se pokoravaju. Čak i sama smrt koju svakodnevno gledaju nije im dovoljna opomena. Smrt – ono od čega bismo pobjegli, a znamo da ne možemo; ono što bismo da odgodimo, a znamo da nemamo nadmoć nad tim; ono od čega strahujemo do te mjere da i od same pomisli na nju zadrhtimo a umaći joj ne možemo. 

ŠTA ĆEŠ KADA UMREŠ? Ko sam ja? I zašto ti postavljam čudna, zastrašujuća pitanja od kojih te podilazi jeza? Zapitkuje te neko ko je živio u neznanju i iluziji 21 godinu. Bila sam hrišćanka, a sada sam muslimanka. Jedna od onih muslimanki koje klanjaju pet puta dnevno i čije je tijelo pokriveno tako da nam se vide samo lice i šake. Odgajana sam kao hrišćanka, pravoslavka, ona koja vjeruje u svece, Isusovo raspeće zarad naših grijeha, u to da će svi ljudi otići u raj. Slavila sam božiće, uskrse, slave, palila svijeće za mrtve, žive itd., dakle – sve ono što hrišćani inače čine. Mislila sam tada, dovoljno je da budem dobar čovjek i biće mi dobro, o tom „životu nakon smrti“ samo sam znala da postoje raj i pakao i da će dobri ljudi ići u uživanje, a loši u vatru. Biblija, kao sveto pismo, bilo je nešto čime su samo popovi i monasi bili zaduženi da izučavaju i znaju, na nas obične ljude se to nije odnosilo. Vjera se, kao što rekoh, svodila na česte slave i rijetke odlaske u crkvu gdje bismo molili svece.

Isus je za mene bio „Božiji sin“ koji je žrtvovan na krstu da bi moji grijesi bili oprošteni i da bih otišla u raj. Krstila sam se iako mi nikada niko nije objasnio šta zaista znači „sveto trojstvo”, a iskrena da budem ni danas mi nije jasno. Takođe pouzdano znam da većini hrišćana to nije jasno. Ali, običaji predaka su bili sveti i morali su se poštovati. Moralo se ići istim stopama, a ako bi ti ponekad i proradila pamet pa se zapitao „Šta ovdje nije u redu?“ morao si automatski da eliminišeš takve misli iz glave zarad harmonije u kući i u društvu. 

Od svih deset Božijih zapovjesti znala sam ih svega par, među koje nisu potpadale prve dvije (ne imaj drugog boga osim mene, ne pravi sebi lika rezana), a koje se direktno kose sa onim što hrišćani čine. Vjerovanje u svece, držanje ikona na zidovima i molitva njima je zapravo pripisivanje Bogu sudruga, a On ga nema. Bog je Jedan, Jedini, za sve nas, ko god da smo, koja god da nam je boja kože, nacija ili vjera. On nas je sve stvorio i niko Mu ravan nije, dužni smo se samo Njemu pokoravati onako kako On to od nas traži. Svaki čovjek kome je razum dat, ukoliko bude tragao za istinom, istraživao, izučavao, čitao, pravedno rasuđivao i nepristrasno donosio zaključke doći će, Božijom voljom, do istine. A istina je zapravo za nas najbolja iako joj većina ljudi leđa okreće iz straha da se suoči sa njom. 

KAKO SAM DOŠLA DO ISTINE? Uz pomoć bolesti. Bolesti koja je razarala moj život, tijelo i psihu. Malo je čudno reći da je bolest nešto što je dovelo do pozitivne promjene u nečijem životu, ali zaista jeste tako. Sa 19 godina sam iznenada oboljela od jakih aritmija praćenih gušenjima i krizama svijesti za koje doktori nisu znali uzrok, a još manje imali lijek. U ovom slučaju se nije radilo o jednom doktoru, već o najeminentnijim stručnjacima kardiologije na prostoru Crne Gore i Srbije, ovdje se radilo o konzilijumima ljekara koji i pored dugogodišnjeg iskustva i uspjeha u svom poslu, i pored uspostavljene dijagnoze, i pored svih silnih pregleda, analiza i tableta nisu imali adekvatan i efikasan lijek za nekoga ko je imao komorske aritmije, sa po pet uzastopnih preskoka srca u nizu. A kako bi doktori i mogli imati lijek za nekoga čiji uzrok bolesti nije otkriven?

Razlog moje bolesti nije bio genetskog, niti fizičkog karaktera zato što je bio izazvan nečim što medicina poriče, a što sam tek nakon teške agonije saznala. Moja bolest je bila izazvana sihrom (magijom). Čovjek je takav da će prije sebi priznati da je lud nego da ima problem sa nečim što je nevidljivo i za ljudski um neshvatljivo. Uglavnom, to što nešto ne možemo vidjeti ne znači da ono ne postoji.  Nakon svih ljekara, počev od kardiologa pa završno sa psihijatrom, videvši da poboljšanja nema, bolest je supruga i mene navela da lijek tražimo kod mnogih, kako kod astrologa, tako, naposljetku i kod liječnika Kur’anom tj. učača šerijatske rukje.

Kada sam počela liječenje Kur’anom moj život je počeo da se mijenja, aritmije su se ublažavale, psihičko stanje je postajalo stabilnije kao i odnosi sa mojom porodicom. Počela sam da čitam i istražujem o onome od čega sam bolovala, o sihru, o njegovom djelovanju na čovjeka, o džinnima koje zli ljudi šalju vradžbinama ne bi li naudili drugima, uglavnom iz zavisti. A ponajviše me je zanimalo: šta je to toliko snažno pa me je uspjelo izvući iz crne rupe koja je gutala moju mladost; šta zapravo piše u Kur’anu; šta je to što toliko pogađa džinne poslate da mi unište život?  

Moja hrišćanska odgojenost me je navela da prvo uzmem Bibliju da pročitam. Počela sam od starog zavjeta i Božijih zapovjesti, obraćajući posebnu pažnju na prve dvije: „Ja sam Gospod Bog tvoj, nemoj imati drugog Boga osim Mene.“ „Ne pravi sebi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati, niti im služiti.“ Prva zapovjest je kristalno jasna i potvrđuje jednoću Stvoritelja rečenicom koja izražava naredbu – da samo u Njega smijemo vjerovati i da, osim Njemu, nikome božanska svojstva ne možemo pripisivati. 

I crkveno učenje isto potvrđuje, a sa njim se ne kosi ni ono što piše u katoličkoj Bibliji. Potvrdili smo da postoji samo Jedan Bog. Konfuzija se kod mene javila u trenutku kada sam počela da razmišljam o drugoj zapovjesti. Riječ „idol“ odražava pokornost nečemu i slavljenje istog u smislu poštovanja i povezanosti srca za to. U 2. knjizi Mojsijevoji stoji drugačija forma rečenice koja glasi: „Ne pravi sebi lika rezana od nečega što je dole na zemlji ili gore na nebesima, nemoj im se klanjati niti im služiti, jer Ja sam Gospod Bog tvoj.“ Koncept rečenice je isti kao kod gore navedene, sa dodatnim pojašnjenjem u vidu riječi „lik rezani“ a odnosi se na sve što je ljudskom rukom stvoreno. Zakjučak je da Biblija izričito zabranjuje IDOLOPOKLONSTVO.

Samo izrađivanje ikona ili kipova, molitva njima, poštovanje i traženje pomoći od njih je idolopoklonstvo. U ovo ne potpadaju samo ikone i kipovi, već i krst ili bilo šta čemu se pripisuje ijedna od moći koje su samo Bogu svojstvene. Takođe, u 5. knjizi Mojsijevoj stoji: „Ognjem ćeš rezane njihove bogove spaliti. na srebro i na zlato što je na njima nećeš se polakomiti, i nećeš ih za sebe uzeti, da ti ne budu zamka, jer to je GADNO pred Bogom tvojim, Nećeš unositi GADA u dom svoj, da ne budeš PROKLET kao i ON, nego se GADI na nj i GROZI se od njega, jer je proklet.“ Cio stari zavjet je protiv idolopoklonstva, a to je i Isus preuzeo u novom zavjetu. (1. Korinćanima 5,10; 1. Korinćanima 6,9; Galaćanima 5,20; Efežanima 5,5; Otkrivenje 21,8; Otkrivenje 22,15 ) 

Takođe nigdje ne postoji nijedan dokaz da je Isus koristio bilo kakve idole ili simbole koji bi ga probližili Bogu. Tu sam zastala shvativši da sam cio život činila nešto što je Svetim pismom strogo zabranjeno. Od malena smo učeni da su ikone „svete“, njima smo se molili, ljubili ih, tražili da one zamole Boga za nešto što je nama potrebno. A zašto? „Pa, to su bili ljudi koje je krasila bogobojaznost i vjera, pa Bog će prije uslišati njima nego tebi molitvu,“ – bio je jedini ponuđen odgovor. Uporediš ono što piše u Bibliji i ono čemu te roditelji i crkva uče i shvatiš da se tu mnogo toga ne poklapa. Kako iko moju potrebu, želju, molitvu može Bogu objasniti ili iskazati bolje od mene?

Taj „svetac“ je mrtav, nije među nama, njegovo tijelo je, u većini slučajeva pod zemljom ili balsamovano negdje u nekom manastiru, u sanduku, leži, nit može ustati, nit hodati, nit govoriti – ne može sebi pomoći – A KAKO ĆE POMOĆI MENI? Trenutak kada shvatiš da je sve ono čemu su te učili bila laž i pogrešno – nije bezbolan. Dovedeno je u pitanje tvoje kompletno vjerovanje, koje se temeljilo na onome za šta si upravo shvatio da je izmišljotina. Osjetiš se ništavno, poniženo, omalovaženo, poljuljano. Uznemiriš se. Tvom razumu i duši su sada potrebne informacije koje su tačne, da bi nadomjestile onu farsu koja je do tada bila prisutna. 

Sledeći korak je da neumorno tragaš za istinom jer jedino tako se možeš smiriti. Noćima sam čitala, tražila po internetu, zapisivala, upoređivala Bibliju sa citatima iz Kur’ana koje sam nalazila. Kur’an je samo potvrđivao ono što sam nalazila u starom zavjetu, počevši od zabrane idolopoklonstva, sujeverja, zabrane alkohola, svinjetine, naredba da se žene pokriju itd. Kur’an je takođe otkrivao sve ono što mi je do tada bilo nejasno. Da su Abraham, Mojsije, Isus i mnogi drugi bili samo poslanici, ljudi, kojima je osnovna dužnost bilo dostavljanje istine da je BOG SAMO JEDAN I DA SE NIKOME OSIM NJEMU NE SMIJEMO MOLITI. Svi su poslanici baš kao i Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, kojem je i objavljen Kur’an, kao Poslednjem Božijem Poslaniku – bili dužni pozivati u monoteizam.  

Koliko god da sam znala da je istina ono što je napisano i da je islam (vjerovanje u jednog Boga i pokornost samo Njemu) istina, prvenstveno jer mi se od tog saznanja srce smirilo i jer je Božijom voljom, Kur’an bio razlog mom izliječenju, bilo je potrebno mnogo hrabrosti da bih učinila taj presudni korak i postala muslimanka. Neophodna je psihička stabilnost i razgovor sa sobom za tako veliku odluku a još je teže sprovođenje iste u djelo. Sputava te to što si rođen kao hrišćanin, sputava te porodica, društvo, strah od mišljenja drugih, strah od gubitka, od bola, ali ako znaš da ti je dužnost da tražiš istinu, onda ti je još veća obaveza da istu prigrliš kada je konačno nađeš. Protiv onoga što srce želi, a razum potvrđuje da je tačno, ne možeš se dugo boriti, jer nemaš valjanog razloga da ideš nasuprot istini.  

Tek tada sam, prvi put uzela prevod Kur’ana u ruke. Sve ono što sam do tada iz njega čitala bilo je isključivo sa interneta i radi traganja za istinom. Sada sam htjela da ga pročitam želeći da saznam kakvu poruku nam je Muhammed s.a.w.s. od Boga dostavio. Sa svakim novim pročitanim ajetom moja vjera u Allaha, mog i tvog Gospodara, Onoga koji je sve stvorio – je bivala jača. Kada sam došla do ajeta koji glasi: „Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: „Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“ (sura Maida, 85. ajet), počela sam nekontrolisano da plačem od sreće i čežnje da postanem Allahu pokorna, jedna od onih koji će se truditi da im vječno boravište, Njegovom voljom, bude Džennet prostran kao nebesa i zemlja. Tada sam, očiju punih suza i iz srca prvi put izgovorila „Ešhedu en la illahe illallah we ešhedu enne Muhammeden abduhu we resulluhu.“ (Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik). Moja sreća i zadovoljstvo u tom trenutnu bile su neopisive riječima. Osjećala sam se kao neko ko je nakon 21 godinu oslobođen okova. Možete li zamisliti sreću toga čovjeka? Moja je čini mi se bila petostruko veća. 

Nastavljajući da čitam Kur’an, sa još većim ushićenjem i radošću jer se Allah u njemu meni obraća, jer je Kur’an govor našeg Gospodara i rastavljač istine od neistine, shvatila sam mnoge stvari koje su mi kao hrišćanki bile nejasne. Kur’an je imao odgovor na svako pitanje, od najprostijeg do najvećeg i najbitnijeg pitanja. Sveobuhvatnost Kur’ana, njegove poruke, pouke i njegovu ljepotu može shvatiti svako ko makar dva ajeta iskreno pročita. 

Iz knjige: Ključ istine 
Marina Paljušević