Prelazak na islam ruskog svećenika

Jednom mi je jedan stariji Tadžikistanac plemenite pojave došao u crkvu. Ljudi su vjerovali da je on potajno šejh. Nakon kratkog razgovora, odjednom mi je rekao: ”Ti imaš muslimanske oči, tebi je suđeno da postaneš musliman”. Ova naočigled kontroverzna izjava pravoslavnom svećeniku u pravoslavnoj crkvi, nije me uopšte isprovocirala. Štaviše, njegove riječi su se urezale u moj um.

Dok sam bio mlađi, kad god bih se suočio sa bezizlaznom situacijom i kad god bih se osjećao nemoćan; u svom srcu bih se obratio Bogu i situacija bi se promijenila nabolje. Zbog toga se prirodnom činila odluka da se, kako bih upoznao Boga, upišem na Odsjek za filozofiju Moskovskog Univerziteta. Tu sam prvi put pročitao Bibliju, koja me je ostavila sa kontradiktornim utiscima: neki tekstovi su se činili kao istinska Božija objava, dok su drugi Bogu pripisivali želju za uništenjem većine ljudskog roda i bile su pune čudnih ideja kao ‘Božija ruka’, ‘tijelo’, ‘meso i krv’.

Ali sedamdesetih godina prošlog vijeka ruska pravoslavna Crkva je bila jedina prava alternativa komunističkoj ideologiji. Pa tako, kad sam po prvi put došao u pravoslavnu katedralu sa svojih 19 godina, otkrio sam drevnu tradiciju i ljepotu hriščanskih himni, koje su slavile Gospoda, te sam odlučio da steknem dublje teološko znanje. Sa ovim ciljem, pridružio sam se sjemeništu.

To nije bio čin svjesnog odabira određene religije umjesto neke druge, jer nisam imao priliku da pravoslavnu crkvu uporedim i sa čim drugim. Više je bila očita i odlučna želja da se borim protiv lažnog koncepta negiranja Boga, jer sam se pridružio jedinoj vjerskoj organizaciji koja je bila dostupna tada. Naučivši osnove hrišćanske teologije, postao sam svećenik 1983.godine. Tada, moj jedini prihod je simbolizovao duhovnu i intelektualnu borbu protiv odsutnosti Boga, tako da sam se osjećao kao Božiji ratnik.

Ali nažalost kad je počela moja prava služba, bio sam suočen više sa izvođenjem rituala koji su mi naređeni od strane uvelike praznovjernih ljudi, nego sa ispunjenjem mojih duhovnih i intelektualnih zadataka. Iako sam bio u potpunosti svjestan činjenice da ti rituali nisu ništa drugo u značenju do paganski spjevovi – nisam ih mogao izbjeći jer su postali sastavni dio hrišćanske vjerske prakse. Ova situacija je u meni probudila veliki jaz između vlastitog uvjerenja i javne dužnosti. Od 1983.- 1985.godine, radio sam kao svećenik u Centralnoj Aziji. Tu sam prvi put upoznao muslimane i počeo osjećati naklonost prema riječi islama.

Jednom mi je jedan stariji Tadžikistanac plemenite pojave došao u crkvu. Ljudi su vjerovali da je on potajno šejh. Nakon kratkog razgovora, odjednom mi je rekao: ”Ti imaš muslimanske oči, tebi je suđeno da postaneš musliman”. Ova naočigled kontroverzna izjava pravoslavnom svećeniku u pravoslavnoj crkvi, nije me uopšte isprovocirala. Štaviše, njegove riječi su se urezale u moj um.

Od 1988.-1990. godine borba protiv ateizma je postala stvar prošlosti. Pravoslavna crkva je postala privržena građenju novih nekretnina i provođenju odluka isplativih kako za obrazovne misije, tako i za borbu protiv praznovjerja. Nisam se više osjećao kao Božiji ratnik, više sam se osjećao kao službeni mađioničar, od kojeg se očekuje da izvodi mađioničarske ceremonije i spjevove. Ovo me natjeralo da prestanem raditi kao vjerski službenik 1991.godine.

U nadi da nađem teološko objašnjenje koje će spojiti crkvene rituale sa pravom vjerom, posvetio sam se izučavanju ranih hrišćanskih izvora: historije crkve, crkvenih službi i historije teologije. Temeljno izučavanje teologije i prvobitnih hrišćanskih izvora još je više povećalo moju sumnju u istinsku prirodu Rimsko-Bizantijskih crkvenih službi, s obzirom da su sadržavale previše posuđenih stvari od paganskih vjerovanja iz prošlosti.

Ovo otkrovenje me je pogodilo 1995.godine, i natjeralo me da prestanem sa svim oblicima crkvene službe. Ali ipak, moje tadašnje vjerovanje u ljudsku prirodu Hrista me je sputavalo u razumijevanju čistog i jednostavnog principa Jednog i Jedinog Boga.

U to vrijeme nisam znao pravu Riječ Islama, jer je Kračkovskijev prevod Kur’ana na ruski jezik nejasnim činio značenje Božije riječi. Ali kad sam prvi put pročitao prevod Kur’ana s tefsirom i sa komentarom na islamsko učenje o Isau, a.s., koji je uradio V.Porokovaja – i moje zadnje odupiranje prihvatanju islama je nestalo.

Allah, Svemogući i Najmilostiviji mi je dao snage da nastavim, te smo moja supruga i ja donijeli odluku da javno obznanimo naš povratak vjeri u Jednog i Jedinog Boga. Svako živo biće je rođeno u pravoj vjeri; izbor judaizma, kršćanstva ili nevjere je predodređeno odgojem individue. Ovim tekstom želim prenijeti na papir misli koje su mi pomogle da odbacim idolatriju i da svjedočim ljubav i obožavanje Jednog Jedinog Boga, bez sudruga.

Vyacheslav Polosin