Kao 13-godišnji dječak Jasmin Čaušević preživio strijeljanje (brat Jasmin je preselio na Ahiret)

Brat Jasmin Čaušević preselio je na Ahiret, 03.02.2019. g.  (on je bio dugogodišnji saradnik NUM stranice – prevodio je i obradjivao video klipove za našu stranicu). Uzvišenog Allaha molimo da mu oprosti grijehe i da ga obaspe Svojom milošću! Iza njega je ostao mali sin, koji je sada jetim, i, inšallah, trebalo bi se priteći u pomoć njegovoj familiji

Potresna ispovijest Jasmina Čauševića, rođenog 27. 8. 1978. godine u Prijedoru, koji je u vrijeme napada na prijedorsko selo Hambarine, gdje je živio sa rahmetli ocem, imao 13 godina 

Pripremio: Ramiz Hodžić

Na kraju prvog dijela tekstova o zločinima u Pounju prenosimo potresnu ispovijest Jasmina Čauševića, rođenog 27. 8. 1978. godine u Prijedoru. ”U vrijeme napada, 22. maja 1992. godine, na prijedorsko selo Hambarine, u kojem sam živio, imao sam 13 godina. U to vrijeme moja majka i dva brata bili su na sezonskom radu u Njemačkoj, tako da smo moj otac i ja živjeli sami. Također, tada su već bile prekinute sve veze, pa sam izgubio svaki kontakt sa majkom i braćom. Nakon što su četnici zauzeli naše selo, otac i ja izbjegli smo u susjedno selo Bišćani, koje je, sa još tri susjedna sela, ostalo naredna dva mjeseca u okruženju četnika.

Prihvatili su nas moja amidžična i njen muž Vehid Duratović. Pored nas, tu su bili još i moja amidžinica i njen sin Sead. U roku od mjesec dana sve zalihe hrane su se istrošile, tako da je bilo i dana u kojima smo otac i ja dijelili jedan krastavac, i to nam je bio jedini obrok u danu. Također, tokom ta dva mjeseca bili smo redovno granatirani sa svih četničkih položaja u okolini Prijedora.

Svi muškarci, napolje!

20. jula iste godine u 10 sati iz pravca sela Tukova začula se velika rafalna paljba. Svi smo se okupili u garaži Vehida Duratovića. S nama je bio još jedan, meni nepoznat, čovjek. Nakon izvjesnog vremena oko kuće se začula velika galama i pucnjava. Čuo sam kako je neko povikao: ‘Svi muškarci, napolje!’ Iz straha, i ja sam, zajedno sa ostalim muškarcima, izašao vani. Bilo nas je ukupno petero. Kada sam izašao vani, vidio sam veliki broj naoružanih vojnika, koji su bili svuda okolo. Prišao nam je jedan mladić i naredio nam da trčimo stotinjak metara dalje i da se javimo izvjesnom majoru. Kada smo stigli, ja sam se okrenuo i vidio kako jedan vojnik prilazi mome ocu i udarcima puške ga obara na zemlju, te mu skida sat s ruke i uzima mu novčanik, nakon čega mu je naredio da se priključi nama.

Tada nas je major postrojio i redom krenuo udarati. Dok me je udarao, pitao me je: ”Gdje se nalaze rovovi, ko je ubio srpskog vojnika?” Zatim je prešao na Vehida, gurnuo ga ispred sebe i pucao mu puškom u potiljak. Pao je ispred nas i ostao ležati u lokvi krvi koja se širila. Onda se okrenuo prema nama i naredio nam da trčimo na livadu s naše lijeve strane, dok su se, u isto vrijeme, ostali vojnici pripremali za izvršavanje egzekucije. Moj otac, Sead i taj, meni nepoznati, čovjek počeli su trčati, dok sam ja, iz prevelikog straha, zastao iza njih i nisam odmah krenuo, nakon čega me je major gurnuo i još jednom mi naredio da trčim. Pošto je na toj livadi bila poveća trava, čim sam dotrčao do početka livade, Allahovom voljom, ja sam se bacio u travu i krenuo da pužem. Neposredno nakon toga, započela je rafalna pucnjava. Po mojoj procjeni, uspio sam da otpužem nekih 20 metara. Oko mene su zviždali meci, zemlja se posipala po meni, i tada sam izgubio svijest. Nakon izvjesnog vremena, probudio sam se, ležeći na leđima.

Primijetio sam da je oko mene nastala tišina, a pucnjava se čula iz daljine, zbog čega sam zaključio da su vojnici već odavno otišli s tog mjesta i nastavili dalje s čišćenjem. Podigao sam glavu i vidio po poderanoj majici komade mesa i krv. Vidio sam da imam ranu na grudnom košu. Onda sam pogledao u svoje noge, i vidio da mi je na lijevoj nozi izbijen kompletan butni mišić. Pokušao sam da pomjerim nogu, ali nisam mogao jer mi kost bila pokidana, noga mi je visila samo na mesu. Tada sam osjetio kako mi krv ide iz usta. Iako sam trpio strašne bolove, osjetio sam kao da su mi to zadnji trenuci života, pomislio sam u sebi: ”Bože dragi, daj mi samo da još jednom vidim svijet oko sebe.” Tada sam se ispravio u sjedeći položaj. Ostao sam u tom položaju iščekujući svakog trenutka da ću umrijeti. Ali, nakon buđenja iz prvobitnog šoka, počeo sam dozivati oca i ostale, nadajući se da je neko od njih preživio. No, niko se nije javljao.

Prva pomoć

Ipak, u jednom trenutku iz trave se podigao moj amidžić Sead koji je, što sam kasnije saznao, imao prostrijelnu ranu više kuka koja mu nije oštetila vitalne organe. Iz straha, on je otrčao u obližnju šumu ne obazirući se na moje povike. Nakon nekoliko sati, zbog nesnosne vrućine, kao i gubitka velike količine krvi, osjetio sam totalnu dehidraciju. Razgledajući, primijetio sam bunar u blizini jedne kuće. Teškom mukom, uspio sam se nekako desetak metara odvući na rukama, ali dalje nisam mogao. Nakon izvjesnog vremena, iz obližnje šume pojavilo se nekoliko mladića, koji su se krili u toj šumi za vrijeme čišćenja, a koji su najvjerovatnije posmatrali strijeljanje koje se desilo.

Jedan od njih otišao je po čaršaf na kojem su me prevukli do garaže iz koje sam i izveden. Ostavili su me na podu i zbog svoje sigurnosti pobjegli nazad u šumu. Tu noć je kod mene došao drugi amidžić Nedžad. On mi pokušao dati bilo kakvu pomoć, poslije čega je i on pobjegao u šumu. Naredna četiri dana, komšinice su mi po svojoj djeci slale supe, koju ja ipak nisam mogao jesti, osim kašiku-dvije. Za vrijeme boravka u garaži, svaka dva-tri sata u garažu su upadali naoružani Srbi iz okolnih mjesta koji su pljačkali bošnjačke kuće. Tražili su auta, gorivo itd. Jedan od njih mi je prišao i upitao šta radim tu. Kada sam mu rekao da sam ranjen, sageo se i uzeo krvavi novac koji mi je otac dao prije nego se desilo strijeljanje. Obrisao je krv s njega govoreći mi: ‘Tebi ovo više neće trebati.’

Četvrtog dana, Srbi su kupili leševe pobijenih Bošnjaka. Tada je moja strina sa još nekoliko žena zamolila jednog od vozača da me pokupi i odvede u bolnicu, pošto sam ja dijete i ležim tu četiri dana. On je rekao da će to uraditi pod uvjetom da mu nađu pletaru rakije, što su one i učinile. Dvojica ljudi su me zatim ubacili u vojni kamion koji je bio sav krvav. Kada sam stigao pred bolnicu, napolju me čekao doktor i nekoliko sestara. Tu je bilo još i dosta srpskih vojnika. Kada su čuli da sam musliman, jedan od njih prišao je i rekao: ”Pustite mi da ga ja zakoljem, skoro mi je poginuo prijatelj na Jajcu.” Doktor je to spriječio rekavši: ”Pusti ga, to je samo dijete.”

U bolnici su krenuli sa obradom rana koje su nakon četiri dana bile jako upaljene i zagnojene. Uzeli su makaze i skalpel, i krenuli da odstranjuju meso koje je bilo upaljeno, a da mi pri tome nisu dali čak nijedne tablete protiv bolova. Nakon što su to odradili, uzeli su veliku ručnu bušilicu i, uz obrazloženje da nemaju struje, probušili su mi tom bušilicom kost ispod koljena kako bi stavili metalnu šipku preko koje bi kasnije preko tegova istezali kost kako bi se vratila na svoje mjesto.

Među srpskim ranjenicima

U prijedorskoj bolnici ležao sam četiri dana. Kao teži slučaj, prebačen sam u gradsku bolnicu u Banju Luku. Na hirurškom odjeljenju na kojem sam ležao skoro svi pacijenti bili su ranjeni srpski vojnici, osim u jednoj sobi, u kojoj su se nalazili, kako sam kasnije saznao, zarobljeni ranjeni muslimanski vojnici. Kako je ko dolazio na odjel, ulazio bi u tu sobu i premlaćivao ih, tako da su se redovno čuli krici iz iste. Bojeći se da bih mogao izgubiti život ukoliko im kažem da sam preživjeli svjedok strijeljanja, ja sam ostalima lagao da me je pred kućom pogodio geler od granate, jer je ranjenim srpskim vojnicima svakodnevno u posjetu dolazio veliki broj saboraca, koji su tu zajedno sa ranjenicima pjevali četničke pjesme.

Takva atmosfera trajala je naredna dva mjeseca, koliko sam ležao u toj bolnici. Jednog dana, iz sna me je trgnuo duboki glas. Kada sam otvorio oči ugledao sam srpskog popa koji je stajao više mene i prskao me vodom, izgovarajući neke molitve, od čega sam ostao u šoku duže vremena. Jedan od najtežih trenutaka bio je kada su mi saopćili da će me usvojiti neka srpska porodica, jer nisu znali šta bi sa mnom, pošto mi je otac ubijen, a sa majkom nisam imao kontakt. Nakon što mi je noga sanirana, u gipsu sam prebačen u bolnicu Paprikovac, u kojoj se također nalazio poseban odjel sa zarobljenim, ranjenim muslimanskim borcima. Pošto sam tad već pomalo hodao na štakama, mogao sam da vidim mučenje i redovno premlaćivanje tih vojnika. Njihov odjel bio je u staklu ispred kojeg se nalazio jedan stražar.

Ti ranjenici bili su toliko premlaćivani i ‘istrenirani’ da su na pojavu bilo koga svi zajedno dizali tri prsta i pjevali četničke pjesme. Čak i kada bih ja prolazio pokraj njihovog odjela, reagirali bi na takav način. Jedno jutro vidio sam ispod njihovog odjela mrtvog čovjeka na betonu, prekrivenog čaršafom. Čuo sam kako su pričali da je pokušao pobjeći, u što čisto sumnjam, pošto je to bilo nemoguće. Nakon 15-ak dana, po mene su došli ljudi iz banjalučkog ‘Merhameta’ i odvezli me u džamiju Gazenferija, u kojoj su se nalazili ljudi pušteni iz logora, a koji su bili mlađi od 16 ili stariji od 60 godina. U međuvremenu sam dobio informaciju da mi je majka saznala da sam živ i da ću najvjerovatnije ubrzo prvim konvojom biti prebačen za Zagreb, što se nakon 10-ak dana provedenih u džamiji i desilo.

Pokupili su me s džipom iz Crvenog krsta sa još nekoliko ljudi iz te džamije i manjim konvojom prebačeni smo u Zagreb, gdje me je dočekala moja tetka i sa njom sam otišao u Njemačku kod majke i braće. Danas sa porodicom živim u Sanskom Mostu kao 60% trajni invalid sa fizičkim i psihičkim posljedicama. Odlučio sam da po prvi put javno iznesem svoju priču jer želim da se sazna i za ove zločine koje su počinili moje komšije četnici. Kosti moga oca još uvijek nisu pronađene.”

Casopis SAFF, Mart 2010 godine

Ovo je Jasminov YuoTube kanal na kojem je godinama prevodio i obradjivao islamske video klipove: https://www.youtube.com/user/islamista/videos