Priča jedne hrvatice

Ja sam Amina, nekad sam se zvala Irena. Mislim, još uvijek imam to ime, ali sam dodala svoje novo ime, islamsko, elhamdidullah. Ovo je moja priča kako sam ušla u Islam. Prošle godine na vjenčanju moje drage prijateljice upoznala sam zanimljivog muškarca koji je musliman. To je bilo između ostalog prvo što mi je rekao o sebi. I tako sam ja razgovarala sa ovim muslimanom koji mi je otkrio meni do sada nepoznate činjenice o…

Islamu. Priznajem, o Islamu nisam znala ništa. Imala sam samo predrasude, svi muslimani su teroristi, ne svi doslovno, ali to je teroristička vjera, oni hoće osvojiti cijeli svijet i nametnuti nam svoju vjeru. znala sam samo ono loše. Osim toga, znala sam da ne jedu svinjetinu, iako nisam znala zašto, te da ne piju alkohol. Ovaj brat je pio, kako? Pa ti si musliman, ali mi je upravo zbog toga i bio zanimljiv, vidi ga – rekla sam sama sebi, pa on je musliman, po ničemu se ne razlikuje od nas, pije, tulumari, zabavlja se, to je sigurno neki moderan musliman.

Ono što mi je taj brat u vjeri otkrio je za mene bilo iznenađujuće i šokantno. Rekao mi je, da li znaš da je Isus bio jedan od poslanika, nije bio božji sin. ŠTO!!!!!!!!!!!!! Pa kako je to moguće, kako si ti tako siguran u to. I bilo je tu još dosta zanimljivosti koje sam otkrivala, no najviše me je privukla njegova smirenost, njegovo baratanje činjenicama iz Biblije koju je bio pročitao 3 puta a ja nisam niti jednom, a deklarirala sam se kao katolkinja. Kako me je bilo stid. U listopadu prošle godine počela sam čitati Kur’an. Željela sam vidjeti što je to tako magično u Islamu, željela sam pročitati Kur’an ako je on pročitao Bibliju 3 puta, počelo me je sve oko islama i Boga interesirati.

Ja nisam bila velika vjernica u katoličanstvu, u Crkvu sam prestala ić u 16 godini, a sada imam, recimo oko 30. Kako sam počela s Kur’anom tako mi je sve postalo manje jasno, bilo je stihova (ajeta) koji su mi zvučali isto kao u Bibliji, nisam shvatila u čemu je štos. odlučila sam potražiti pomoć u Bosni. Obzirom da znam da je Bosna islamska zemlja, a kako ja živim u Hrvatskoj nije mi bio problem potražiti na Internetu forum gdje su muslimanke, i našla sam ga. Povezala se sa muslimankama na tom forumu koje su mi pomogle u prvim koracima gdje i što i kako trebam istraživati i tražiti.

U početku sam bila toliko bijesna, ljuta, nisam mogla vjerovati da mi (hrvati, katolici, kako god) nikada nismo bili na izvoru ovakvih informacija. Ispred mene je bio jedan potpuno novi svijet, imala sam osjećaj kao da sam otvorila ogromna vrata za koja do sada nisam znala niti da postoje, a iza tih vrata nalazilo se je more znanja koje mi je bilo sakriveno. Nisam jednostavno mogla vjerovati da sam živjela u ne znanju do sada, kako je uopće moguće bilo živjeti bez svega ovoga što sam počela otkrivati. Poželjela sam se upoznati sa muslimankama u svojoj zemlji, ali kako nikoga nisam znala, odlučila sam pitati muslimanke (sestre) na forumu. Jedna sestra me je povezala sa sestrama u gradu u kojem živim. I to je bio zaista blagoslov od Allaha subhanne we teala.

Kako je raslo moje znanje odnosno spoznavanje o Islamu osjećaji u mom srcu su se izmjenjivali ali sam vidjela da sam se počela mijenjati. Počela sam drugačije razmišljati osobito kada sam upoznala dvije divne sestre koje su mi toliko pomogle i bile i danas su, neizmjerna podrška. Prvi susretni sa njima su za mene nezaboravni, ne sjećam se jesam li ikada u životu upoznala toliko tople i divne djevojke. Samo biti u njihovom prisustvu za mene je bio mir, nadahnuće, ljepota.

Nakon perioda frustracije, ljutnje, nerazumijevanja krenuo je mir. Počela sam osjećati neopisiv unutarnji mir. Svakodnevno sam čitala o Islamu, razgovarala sam sestrama, učila. I tada su krenuli snovi. To je bilo negdje krajem veljače ove godine. Počela sam sanjati džamije, i pri tome osjećala u snu nevjerojatnu blagodat, smirenost, sanjala sam pokrivne žene kako izlaze iz džamija, ali najveći utjecaj na mene je imao san u kojem sam sanjala kako klanjam. Vidjela sam sebe kako obavljam namaz, kao da sam bila iznad sebe, tada nisam uopće znala kako treba klanjati, ali sam u snu vidjela sve pokrete u namazu. Osjećaj koji sam tada imala ne može se opisati, to je bilo nevjerojatno. Ujutro nakon tog sna odlučila sam da moram naučiti klanjati, kupila sam knjigu i počela učiti. učila sam odmah na Arapskom, moje divne sestre su mi puno u svemu pomogle. Klanjala sam s njima u džamiji iako nisam znala sve napamet, klanjala sam sa knjigom u ruci, nisam više mogla izdržati a da ne klanjam. Nevjerojatna sila me je vukla. Allahova sila, subhanAllah.

Plakala sam svaki put kada sam čula ezan, plakala sam u džamiji sa sestrama klanjajući, plakala sam kod kuće, nisam jednostavno znala što se događa, ali sam znala da više nisam ista osoba. Znala sam da se ne mogu vratiti u „stari“ život, nisam mogla natrag nakon svega što sam saznala, nakon svega što sam doživjela i nakon što je Allah subhanne we teala otvorio moje srce i pokazao mi Islam, nisam mogla natrag. Samo sam mogla naprijed. Klanjati sam naučila u 2 tjedna, toliko sam bila željna znanja, toliko sam snage imala, nisam se mogla zaustaviti. U svibnju sam odlučila izgovoriti šehadet u džamiji, iza imama, htjela sam sama sebi taj čin obilježiti. Taj dan je bio poseban.

U prisustvu svojih sestara, čak i nekih mojih prijatelja, i ostalih znatiželjnika izgovorila sam riječi šehadeta – EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH, VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU. Suze su krenule, jecaji…

Danima nakon mog šehadeta ja sam se osjećala kao da „letim“, toliko pozitivne energije sam imala, toliko sam zračila pozitivom, elhamdidullah.

Sada je došao trenutak da svoju obitelj suočim sa svojom odlukom. Moja sestra je znala jer sam vrlo bliska sa njom i bila je upućena u sve što se događalo. Morala sam reći roditeljima. Odlučila sam se prvo reći majci. Ona je na moje iznenađenje moju odluku primila vrlo smireno (moje dove upućene Allahu subhanne we teala bile su primljene) i nije bila pretjerano iznenađena jer je isto tako znala da se zanimam za Islam. Iako nikako nije mogla shvatiti prelazak u drugu vjeru, ako sam rođena u katoličanstvu, vremenom sam majci objašnjavala kako smo svi rođeni kao Muslimani i da se vraćamo u Islam da ne „prelazimo“ na drugu vjeru. Danas se moja majka pomirila sa mojom odlukom, svakodnevno joj govorim o svom životu u Islamu, zna što se događa i prihvatila je to, vidjela je moju promjenu na pozitivno i ja se nadam i iskreno vjerujem da će i u srcu jednog dana biti ponosna na mene jer sam muslimanka, elhamdidullah.

Otac još ne zna. Vjerujem da je primijetio promjenu u oblačenju, ali kako on inače ne komentira moj stil pa tako niti sad. Molim Allaha subhanne we teala da mi da snage da jednom kada vrijeme dođe to saopćim i ocu. Molim Allaha, subhanne we teala, da uputi moje roditelje i moju obitelj, amin.

Živim u zemlji u kojoj ima oko 1.3% muslimana u ukupnoj populaciji, a većina ih živi u glavnom gradu. Od svih tih muslimana malo ih je koji su u vjeri, i koji se drže osnovnih propisa Islama, ja sa ponosom mogu reći da sa svojim sestrama pripadam u tu skupinu religioznih, elhamdidullah.

Sa ponosom kažem, JA SAM MUSLIMANKA, volim što sam muslimanka, elhamdidullah. Ne osjećam nikakvu težinu zbog toga, barem ne u srcu. Ništa mi nije teško napraviti u ime Allaha subhanne we teala. Itekako sam svjesna da su brojna iskušenja predamnom, brojne prepreke koje treba proći, ali uz Allahovu pomoć ništa neće biti nemoguće. Svjesna sam da je moje učenje tek započelo i što više znam vidim zapravo koliko toga moram naučiti, ali sam neizmjerno sretna zbog toga. Pravila i propise prihvaćam jedno po jedno, nakon dubokog promišljanja, i prihvaćam ih punim srcem, a sa svakim prihvaćanjem moj iman raste i jača elhamdidullah.

Islam je moj unutarnji mir, Islam je moja snaga, ja živim Islam i za Islam i Allaha, subhanne we teala, ću umrijeti, inshaAllah.