Priča o Ebu Hanifi i beduinu

“Kada je Ebu Hanife, na putu za Mekku, prolazeći kroz pustinju, za vrijeme nesnosne žege, toliko ožednio da mu se grlo sasvim osušilo, zatražio je od beduina koji mu je pozajmio devu da se napije vode iz njegove mješine, ne sluteći da će ga ovaj odbiti.

Nema ni kapi vode besplatno, odgovori mu beduin – nego ću ti i vodu i posudu prodati za jedan dukat!

Ebu Hanife, koga je žeđ toliko oprhvala pristane na to i reče mu: Dobro, evo dukat, samo donesi vodu!

Beduin pohlepno strpa novac u svoju kesu, a Imami Azam pomisli u sebi: Veseli se kratko, nećeš dugo! Nakon izvjesnog vremena, Ebu Hanife izvadi iz svoje torbe basranske hurme, vanrednog kvaliteta i počne ih jesti.

Ponudi i spomenutog beduina sa dobrom količinom. Kada je beduin to sa apetitom pojeo, jer su bile izuzetno ukusne, Ebu Hanife mu dade još. Nakon što je pojeo puno hurmi, a podnevska žega je dostigla kulminaciju, beduin je toliko ižednio da nije imao drugog izlaza nego zatražiti od Ebu Hanife da mu dadne vode, kako bi utolio toliku žeđ. Međutim, osjećao je stid, jer je prije izvjesnog vremena upravo on mu prodao tu vodu. No, žeđ se nije dala trpiti, pa bez obzira što će i obraz otići, beduin, ipak, zatraži od Ebu Hanife da se napije vode.

Kod mene je svaki gutljaj dukat!, reče mu Ebu Hanife. Nesretni beduin dade mu onaj dukat što je dobio od njega, a onda mu Ebu Hanife vrati i posudu i vodu i pouči ga, da ubuduće ne bude škrt i ne uskrati žednima vodu!”

(IZVOR: Nekoliko crtica iz života Imami Azamova, str. 28 – 29. – Izdanje Prve muslimanske knjižare i štamparije Muhammed – Bekir Kalajdžić, Mostar, 1916., u prijevodu Ebu Zejdi Surudžija)
Pripremio: Sulejman Čolaković