Priča o povratku islamu jedne bošnjačke familije

 Rođena sam i odrasla u Njemačkoj, gdje sam i školu završila. Inače, moja porodica je samo po imenu bila muslimanska, ostalo ništa nismo praktikovali, osim proslave Bajrama i to na jako ružan način koji neme veze sa islamom. Kad sam imala oko šesnaest godina, moja je porodica odlučila da se vrati u Bosnu. Otac je želio svog naroda oko sebe, jer u Njemačkoj smo živjeli u malom mjestu u kojem smo bili okruženi samo kršćanima. Dakle, ja sam bila nezadovoljna povratkom u Bosnu jer sam morala da napustim svoju sredinu na koju sam navikla i svoje društvo, ali moj brat, koji je dvije godine stariji od mene, bio je sretan. Jer, da se nismo vratili, on bi tamo morao da ide u zatvor zbog raznih prekršaja (vožnja u pijanom stanju, tjelesno nasilje i prodaja droge). Ovo navodim samo da biste bolje shvatili kakvim smo životom živjeli. Naš povratak u Bosnu nije puno utjecao na promjenu u našem ponašanju, naprotiv, stvari su krenule možda čak i malo gore.

Moj brat bio je na najboljem putu da postane alkoholičar sa samo devetnaest godina, a moji roditelji su se kao malo brinuli, međutim, kako je mladost izgovor za sve, tako su često govorili: “Ma, on je mlad, neka proživi. Opametit će se kad bude malo stariji.” Zamislite, subhanallah, roditelji tako govore za sina koji skoro nijedan dan nije bio trijezan, koji je često prespavao u nekom kanalu jer nije mogao da nađe put do kuće.

Moj se život svodio samo na izlaske i društvo. Nakon možda godinu, do godinu i po, počela sam da osjećam neku prazninu u sebi, nisam znala zašto, jer mi je život bio “lijep”, međutim, ta praznina se sve više povećavala i ja sam se zatvarala sve više u sebe i u kuću. Počela sam dane provoditi u spavanju, ne osjećajući želju za danom, a noćima bih sjedila i gledala razne filmove itd. Uglavnom mi je vrijeme bilo ispunjeno samoćom, i trudila sam se da se zabavim bilo čime samo da zaboravim tu prazninu i nezadovoljstvo. Primijetila sam da se moj brat nalazi u sličnom stanju, međutim, on je, kao obično, utjehu nalazio u alkoholu. Postajao jako agresivan, i čak je i na mene ruku nekad podizao u tom stanju alkoholizma. Najviše me zabrinulo kad je krenuo na moju mamu, ali, srećom, nije je udario, jer sam primijetila da je i njega samog to uplašilo. Došlo je vrijeme njegovog odlaska u vojsku i svi smo mislili ili nadali se da će ga vojska malo opametiti…

Nakon možda mjesec dana kako mi je brat u otišao vojsku, kod mene su došle rodice iz Austrije, a ja tek položila vozački ispit. Bilo je oko jedanaest sat u noći, a nas je nešto navraćalo da izađemo u disko. Sjela sam u auto i stavila sigurnosni pojas, iako to nikad do tada nisam učinila. Jednostavno me obuzeo neki čudan strah u tom momentu, iako sam do tada već dosta vozila. Stavila sam sigurnosni pojas, ali i dalje sam osjećala kao da još nešto trebam učiniti. Nisam pohađala mektepsku nastavu kao dijete, tako da jedino što sam znala proučiti bila je “euzubila” i “bismilla”…

Palim auto i počinjem učiti u sebi, ali strah se samo povećava, mada me više strah od toga zašto sada to učim jer mi nikad to nije bila navika… Nema veze, krećemo. Nakon možda dvjesto metara od kuće, u nas udari jedno auto tolikom brzinom da bih proletjela kroz staklo da nisam bila vezana. Taj slučaj toliko me uplašio da narednog dana ni s kim nisam razgovarala, samo što tada niko nije znao da su me više uplašili ti događaji prije nesreće, stavljanje pojasa i učenje jedinog što znam… Ali, šejtan se pobrinuo da to izbacim iz glave misleći na slučajnost. Međutim, nešto se promijenilo u meni.

Nakon polaganja zakletve u vojsci, moj je brat premješten u kasarnu bliže kući. Samo nakon dvije sedmice, on nas je pozvao telefonom i rekao kako je upoznao nekog čovjeka i počeo da klanja s njim. Mi smo se uplašili više te činjenice nego dok je stalno bio pod utjecajem alkohola. Mene je bio obuzeo toliki nemir da, kad sam prvi put vidjela brata nakon tog razgovora, nisam mogla ni da gledam u njega kako treba, u pravom smislu sam se bojala iz meni nepoznatih razloga. Malo-pomalo, kad bi došao kući, brat mi je pričao o islamu, šta je sve pročitao ili čuo od drugih, kao da je to sve za čim je tragao cijeloga života. Iako su mi sve te priče bile veoma interesantne, i dalje me držao neki čudan strah. Onda je on počeo da kući donosi razne knjige, i ja, onako iz dosade ili da saznam šta je to njega promijenilo, počela sam da čitam. Odmah sam prihvatila pročitanu istinu. Nezamislivo, kako dotad nisam ništa znala o tome!

Sa bratom sam počela da imam bolji odnos nego prije, čitali smo razne knjige i onda jedno drugome prepričavali, i tako noćima i noćima nismo spavali, učeći samo o islamu. Tolika je bila žeđ za tim znanjem. Ubrzo je došao mjesec ramazan i ja sam odlučila da odem u džamiju, da vidim i šta je to. Postila sam prvi put u životu i osjećala toliku radost, napokon je nestala ona praznina. Opet osjetih želju za životom. U džamiji primijetih da ne znam klanjati i ništa još učiti iz Kur’ana, tako das am našla ilmihal i u roku od možda dvije sedmice naučila sam sve potrebno za obavljanje namaza, čak i nekoliko raznih sura iz Kur’ana. Vrijeme je prolazilo, a moje se znanje sve više povećavalo. Onda me, jednom prilikom, brat upita kad ću staviti hidžab, ali mene je to pitanje naljutilo i rekla sam: “Nikad!” Opet mi je šejtan u srce ulio strah prema nepoznatom. Dotad su za mene samo nene bile pokrivene.

Dvije sedmice nakon tog razgovora, brat mi je rekao da smo pozvani u goste kod tog brata što je njemu da‘vu činio, i da je on oženjem pa da se upoznam sa nekim sestrama u islamu. Kad smo došli kod njih, ja sam od stida počela da navlačim jaknu preko uskih hlača, iako sam, po svom mišljenju najšire izabrala. Tom prilikom oni su nas pozvali da odemo na jedno islamsko druženje kod njih u mesdžid i njegova supruga, kako je bila mudra, izabra za mene svoj najljepši komplet i dade mi da ga obučem. Lijepo mi napravi mahramu i osjetih u srcu neko zadovoljstvo. Još na samom povratku kući, rekla sam bratu u autu da želim da nosim hidžab.

Utom su onda počela i iskušenja, jer je moja mama totalno bila protiv toga. Stalno mi je govorila: “Pa tek ti devetnaest godina. Sačekaj da se zaposliš, da malo proživiš…” Sve u svemu, nije zvučalo baš toliko strašno, ali ja sam to odgađala nekih šest mjeseci nemajući još dovoljno snage za to. Allahova je volja bila da steknem još više znanja i pripremim se za iskušenje koje me čekalo.

Bio je juni mjesec. Moj otac i ja bili smo sami kod kuće kada nam je došao jedan komšija, također brat u islamu. Ja sam taj dan u svom srcu osjećala toliku radost da se riječima ne može ni opisati, i nikad više tu slast nisam osjetila u tolikoj mjeri. Allah je taj dan otklonio sve šejtane, kao što je poznato iz hadisa, da bih donijela najvažniju odluku u svom životu. Kada je došao taj komšija, rekao mi je: “Ja danas na tebi vidim nešto, kao neki nur na tvom licu, pa odlučih da te posjetim u ime Allaha i postavim ti jedno pitanje. A sad, kad ovdje sjedim, ne samo da vidim taj nur na licu nego ga i osjetim, subhanallah, ovo još nisam u ovakvoj mjeri nikad osjetio, ali da se vratimo na pitanje, kad se misliš odlučiti za hidžab?”

Meni suze krenuše niz lice i ja mu odgovorih: “Sada, inšallah!” Svoju sam odluku saopćim bratu i ocu, i brat se iskreno obradovao, a otac je prilično dobro prihvatio. Međutim, uvečer, kad je mama došla i čula tu vijest, prvo se rasrdila na mene misleći da će time utjecati na moju odluku, ali mene u tom momentu ništa nije moglo spriječiti. Ujutro sam ustala, uzela abdest, stavila mahramu na glavu i uputila dovu Allahu Uzvišenom da je ne skinem dok me ne budu spuštali u zemlju… Moram napomenuti da od odjeće nisam imala ništa do jednu dugu suknju, jednu bluzu nekoliko brojeva veću, koju sam uzela od mame i koja je bila prevelika za mene, i jednu šamiju koju sam nekad dobila od svoje rahmetli nene. Taj pogled je za moju mamu bio užasan da odsad uvijek tako izgledam.

Toliko se počela ljutiti na mene da mi je govorila da joj ne izlazim na oči tako obučena i da me ne priznaje više za kćer, i ako bih je gdje na ulici srela, da joj se ne obraćam. Te riječi i ta njena srdžba toliko su me pogodili, da sam danima u sobi plakala, ali hvala Allahu koji mi je dao toliku snagu, znala sam da su to šejtanovi zadnji pokušaji da me odvrati od tog čina. Jednog dana došao je jedan brat kod nas u goste i toliko se obradovao mojoj odluci da mi je kupio jedan hidžab kao hediju. Moja se mama zaklela da će mi tu pred njim skinuti to sa glave, pa sam ja pobjegla u svoju sobu i molila Allaha da se i njoj smiluje i omekša joj srce.

Dva mjeseca nakon toga moja se mama počela smirivati i kupila mi je nekoliko lijepih haljina, uvidjevši da se ne moram baš tako “ružno” oblačiti… Od tada, kako je mene mog brata Uzvišeni Allah uputio, prošlo je već deset godina. Sada i moja mama, već neke četiri godine, nosi hidžab i ne propušta nijednog namaza! Elhamdulillah! Naravno i moj je otac krenuo tim putem.

Priču poslala sestra Alma