Priče braće i sestara kako rješavaju bračne probleme

1. Jedan brat kaže: ”Kada se desi problem između mene i moje supruge, upitam se je li rješenje da se izgalamim na suprugu, ili da okrivim za to djecu, ili…? Ne, nego prvo pođem od sebe i tražim uzrok u svojim greškama spram Allaha, dželle ve ‘ala. Zatim se izdvojim, nekad u sobu, a nekad odem i u džamiju i izgovaram istigfar, iskreno se kajući Gospodaru za počinjene grijehe. Tako mi Allaha, svaki put problem nestane prije negoli ja bilo šta poduzmem na njegovom rješavanju.”

2. Drugi također priča: ”Desio se problem i razmirica između mene i moje supruge, pa sam se naljutio i otišao u džamiju, ali nisam mogao dugo sjediti u džamiji, nego sam se ubrzo vratio kući. Jednostavno se nisam mogao smiriti, nego sam osjetio potrebu da se što prije vratim kući iako nisam imao posebnog razloga za to. Dok sam išao prema kući začudili su me osjećaji smirenosti, širokogrudnosti i promjene raspoloženja koje sam najednom našao u svojim prsima. Ušao sam u kuću, a supruga me dočeka sa osmijehom na licu rekavši: ‘Znaš li šta te je vratilo kući?’ ‘Ne znam’, odgovorio sam. ‘Istigfar (traženje oprosta)’, reče ona. ‘Otkako si izišao iz kuće ja tražim oprosta od Allaha Uzvišenog jer sam znala da sam pogriješila prema tebi i bila sam čvrsto ubijeđena da će te istigfar vratiti.”

Kada bismo se mi pridržavali ovog kur’anskog pravila da uvijek u traženju krivca i uzroka problema pođemo od sebe, sve bi bilo drugačije. Lahko je okriviti bračnog druga, djecu, ma čitav svijet ako treba, ali čovjek se najteže odlučuje za opciju da traži krivca upravo u sebi.

3. Jedna sestra: “Kod mene se desi da se muz naljuti pa zacuti jedno par dana, a kad se sve smiri onda razgovaramo mirno o svemu. Medjutim zadnji put se tako nesto uvrijedio i tisina, otisao u dzamiju, a kad se vratio ja vidim on i nije ljut, pa mi neobicno. U medjuvremenu Allaha sam molila za oprost, jer sam ja prije bila zivcana i izazvala njegovu osudu, a on je u dzamiji slusao ders kako sejtan prilazi covjeku i zeni, na koji naci izaziva sukobe, prepoznao svoje reakcije u svemu tome i odmah se smirio… pa mi kasnije prica o tome.

Hvala Allahu od tada jos nismo “zasutili” kontrolisemo ton kojim se jedno drugom obracamo i molimo Allaha za sabur u iskusenjima. Svaki put kad se naljutim, nesto mi ne bude pravo… sjetim se da to sejtan radi svoju zadacu pa dobro razmislim sta cu reci i kojim tonom… mislim da to pomaze i da ne treba dozvoliti sejtanu da stane izmedju tebe i voljene osobe. A on je (Allah ga prokleo) uvjek tu kad su dvoje u sukobu.”