Priče koje ostavljaju trag na duši

Allah, dž.š., mi je podario smiraj

Iako već dugi niz godina nisam sastavila nijedan tekst, uz Allahovu pomoć, s vama ću podijeliti svoju životnu priču o svojim iskušenjima i povratku islamu. Udala sam se jako mlada i otišla s mužem u Njemačku. Prve godine koje sam tu provela bile su jako tužne, plakala sam iz dana u dan, osjećala sam nostalgiju, nedostajao mi je moj brat za kojeg sam bila jako vezana, nedostajali su mi roditelji, čak mi je nedostajao i konin horoz Džudža koji mi je redovno skakao za vrat i od kojeg sam se uvijek krila. Godine su se nizale jedna za drugom, rodila sam djevojčicu i život je koliko-toliko postao podnošljiv. Radovala sam se dječijem osmijehu, radovala sam se i majčinom glasu kada bih je nazvala telefonom iako bi taj razgovor završavao nakon nekoliko minuta jer duži razgovor nisam sebi mogla priuštiti.

Jedno vrijeme počela sam na sebi da primjećujem zdravstvene promjene: jaki kašalj i gubljenje apetita. Išla sam doktoru, čini mi se, sedmično, pila sam svakojake antibiotike, ali nikakvog poboljšanja nije bilo. I pored takvog stanja, rodila sam sina i postala još sretnija što će naš dom uljepšati još jedan dječiji glasić.

Tri mjeseca poslije poroda, dobila sam jake napade kašlja i tada odlazim na CT pluća. Sjedila sam s mužem u čekaonici. Ženski glas prozva moje ime, te ja lijenim korakom uđoh u tu malu sobicu, osjećajući se tako bespomoćno, činilo mi se u tom momentu da je zrno maka veće od mene. U toku snimanja čula sam taj isti ženski glas kako s nekim razgovara: “Pa ona je tek osamdeset drugo godište!“ U tom momentu sve mi je bilo jasno.

Iz te sobe prešla sam u drugu. Nakon što smo moj muž i ja sjeli, oči su na bile uprte u pravcu doktora koji je zabrinuto posmatrao slike pluća na velikim monitorima. Tihim, gotovo nečujnim glasom, doktor mi se obratio i rekao: “Nažalost, vaše lijevo plućno krilo skoro nema više nikakve funkcije, a na bronhijama imate okruglu izraslinu.” Kasnije sam na uputnici za bolnicu pročitala da je to ustvari tumor. Kroz glavu mi je prošlo hiljadu misli: otkud sad to, pa ja imam samo dvadeset dvije godine…

Sedmicu dana poslije primljena sam u bolnicu. Sin koji je imao tri mjeseca bio je uz mene. Sljedeći dan, nakon što sam nahranila sina, ostavljam ga u nekom željeznom krevetiću i odlazim u operacionu salu. Budim se s mišlju da će sve biti u redu. Na putu prema mojoj sobi, u polubudnom stanju gledam slike tumora koji mi je izvađen i koji je bio poprilično velik. Poslije operacije, doktori mi govore da ovo nije jedina operacija te da je to tek početak.

Šest sedmica poslije, ponovo odlazim u bolnicu. Tu noć pred operaciju, hodala sam po svojoj sobi, moleći Allaha da bude sve u redu i govoreći: “O Allahu, ostavi me u životu zbog moje djece, pokoravat ću Ti se dok sam živa!“ Dove su izlazile iz mojih usta, iako tada ni sama nisam znala da su to bile dove, da mi Allah oprosti to moje neznanje.

Jutro je napokon osvanulo i ja odlazim u operacionu salu. Nakon što sam se probudila, u moju sobu dolazi mnoštvo doktora govoreći kako na mojim plućima i bronhijama nema tumora te da nema potrebe za daljom operacijom… Prosto ni sami nisu mogli da povjeruju u to što su vidjeli… Allahu ekber! Rečeno mi je da taj tumor dobije jedna osoba u cijelom svijetu svake pete godine te da on ne može da metastazira na druge organe. Za doktore je moj slučaj bio nešto sasvim novo, iako u tu bolnicu svakodnevno dođe po nekoliko pacijenata sa tumorom na plućima.

Prokleti šejtan me, i pored moga obećanja Allahu, odvraćao od vjere, i dalje nisam obavljala namaz i dalje je moj život bio isti kao i prije moje bolesti. Pokušavala sam da obavljam namaz, ali nikako nisam mogla, šejtan je bio jači od mene. Prošlo je nekoliko godina poslije toga, kao posljedicu moje bolesti i svega kroz što sam prošla, počela sam dobijati napade anksioznosti. Taj strah bio je tako jak da sam danima ležala u krevetu i nisam se mogla pomaknuti. Svome mužu stalno sam ponavljala da mi je ovo prava kazna od Allaha zbog moje neposlušnosti. Taj strah bio je mnogo gori nego one operacije koje sam imala na plućima.

To ljeto odlazim u Bosnu onako poluživa, puna straha i nelagode. Kada sam došla kod roditelja, sa moje strane dolazio je samo plač. Duša je vapila za Allahom, tražila spas, tražila izlaz… A zar spas ne dolazi od Allaha? Tada sam otišla kod nekog hodže da mi uči iz Kur´ana, da mi olakša moju patnju, estaghfirullah, a ja nemam ni namaza… Kako je insan nezahvalan svom Gospodaru. Tražimo Njegovu pomoć samo kada nas stigne neka nedaća. Kada je hodža završio, upitao me da li klanjam, a ja sam, onako puna stida, klimnula glavom. Njegov pogled rekao mi je više nego stotinu riječi.

Vratila sam se u roditeljsku kuću, uzela abdest i pala Allahu na sedždu, elhamdulillah… Allahu ekber! Skoro dvije godine klanjala sam namaz, ali duša mi je i pored toga bila nemirna. Često sam znala sama sa sobom svoditi račune, uvidjela sam da je sve oko mene grijeh, da od svoje vjere imam samo mali dio. Pitala sam samu sebe, dokle ću da se „šetam“ bez mahrame, zar da se jednim Allahovim naredbama pokoravam, a drugim ne? Počela sam onako diplomatski da pripremam roditelje i okolinu na to. Nije bilo nimalo lahko, ali to je priča sama za sebe, iskušenja su bila velika i u tom pogledu.

Jedno jutro zakasnila sam da klanjam sabah-namaz, bila sam jako ljuta na samu sebe. Uzela sam abdest i naklanjala namaz. Ponovo sam skinula mahramu jer sam djecu morala da vodim u školu i vrtić. Kratko sam zastala pred ogledalom i kao da mi nešto reče da je došlo vrijeme za hidžab.

Subhanallah, u tom momentu osjetila sam toliku sreću. Stavila sam najljepšu mahramu, uzela svoju dječicu za ruke i, čini mi se, da nisam hodala ulicom nego letjela, jer su mi koraci bili tako neopisivo lagani… Elhamdulillah, pobijedila sam prokletog šejtana. To je moj džihad i moj ponos, i pored toga što živim u malom kršćanskom gradu, moja ljubav prema Allahu, dž.š., bila je velika te me nije zanimalo šta će reći ljudi na ulici kad me vide. Allahovom milošću, osjetila sam mnogo više respekta od poznanika kršćana nego prije mog hidžaba. Bilo je i nekoliko kršćanki koje su me zaustavljale na ulici i govorile kako je moj hidžab lijep.

Allah, dž.š., podario mi je smiraj, proširio je moje znanje o islamu, dao mi je da moj muž, iako je uvijek bio hairli muž, bude još bolji i da zajedno uživamo u blagodatima islama. Zna Allah, dž.š., koliko Njegova robinja voli djecu, pa mi je i pored bolesti moga tijela podario još jednu kćerkicu i evo dok završavam priču, svakog trena očekujem da me mili glasić dozove, podari mi još jedan osmijeh i učini da još više zahvaljujem Allahu, dž.š., na Njegovoj uputi, Njegovim iskušenjima kojima me je iskušao, Njegovim bezbrojnim blagodatima i milostima koje na nas spušta svaki dan…

Kaže Ibn el-Dževzi: “Svaki čovjek treba da se sprema za smrt i da se ne zavarava mladošću i zdravljem misleći da mu smrt neće doći dok je mladić i dok je zdrav, a kada danas pogledamo, vidjet ćemo da više omladina umire nego starci.

Ne odugovlačimo sa traženjem oprosta od Allaha, subhanehu ve te`ala, i pokornošću prema Njemu jer smrt dolazi iznenada. Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na Svom putu, da nam se smiluje, oprosti naše grijehe i uvede nas u Džennnetul-Firdevs!

Sestra D. Dž.
________________________________________________

Moj put povratka koji još uvijek traje

Rođen sam i odrastao u “čisto” muslimanskom selu. Najstarije sam dijete majke koja ima četiri sina. U ratu je moja porodica dala nekoliko šehida, a među njima je i moj babo. Moja rahmetli nena, Allah joj se smilovao i u Džennet je uveo, bila je žena koja me naučila klanjati. Kao i svako dijete iz mog komšiluka, i ja sam išao u mekteb i učio o vjeri, ali rahmetli nena nekako se isticala u mom islamskom odgoju i samoj praksi s obzirom da je obavljala svaki namaz.

Kao djeca takmičili smo se ko će prije naučiti novu suru, ko će bolje i ljepše proučiti ezan, ko će biti mujezin… Znao sam da neću ići u medresu, nekako sam se bojao tog poziva, smatrajući da nisam dovoljno jak da odgovorim pozivu imama. Nakon završene osnovne škole, nena i djed, kao i moja mama, u nekoliko navrata htjeli su me upisati u medresu, ali sam to odbio, a oni su poštovali moju odluku. Majka se bojala da ne upadnem u loše društvo školujući se u gradu, jer ipak sam ja dijete sa sela i mogao bih upasti u razne probleme. Krenuo sam u srednju veterinarsku školu, ali nakon samo mjesec dana majka me obavijestila da je raspisan konkurs za Vojnu školu u Turskoj.

Odbijao sam to bez nekog posebnog razloga. Međutim, majka je bila uporna te sam upitao koliko će djece da prime, a ona odgovori da primaju tridesetero djece. Pomislih da među nekoliko hiljada kandidata mene sigurno neće izabrati, jer i nisam neki učenik s prosjekom 5.0. Ali, gle čuda, nakon samo sedmicu primljen sam. U školi sam volio historiju i znao sam mnogo toga o Osmanskom carstvu, ali ne i o današnjoj Turskoj. Mislio sam da ću i svoje znanje, ali i vjeru unaprijediti, jer ipak je Turska islamska zemlja i zemlja koja je islam donijela na naše prostore. Moja očekivanja o Turskoj kao islamskoj zemlji su se razbila. Za vrijeme ramazana u vojnoj školi mogli smo da postimo, ali ne i da namaz obavljamo. Tako da je moj ibadet počeo da slabi, ubrzo sam zaboravio veliku većinu sura koje sam znao, a znao sam skoro cijeli džuz, ubrzo sam zaboravio kako da zanijetim namaze.

Počeo sam da konzumiram alkohol. Prostitucija u Turskoj je legalna, pa sam nažalost i to u nekoliko navrata koristio. Znao sam da nisam na pravom putu. Raspusti su me radovali, povratak kući, susret s porodicom, s prijateljima, odlazak na džumu, bajram-namaz… Ali i raspust sam u velikoj većini koristio za razvrat, za opijanje. Opijanjem sam htio nešto, nekakav bijeg, a sam nisam znao šta želim. Kako se bližio kraj školovanja, maštao sam o povratku u Bosnu, zaposlenju u vojsci i vraćanju u normalan muslimanski život. Porodica se protivila da nakon završene gimnazije ostanem u Bosni i počnem da radim kao podoficir u vojsci, željeli su da nastavim dalje da postanem oficir.

Ja nisam znao objasniti zašto ne želim niti sebi samom niti njima, ali u dubini duše osjećao sam da treba da ostanem u Bosni. Ipak, kao uzorno dijete, poslušao sam svoju porodicu i odlučio nastaviti dalje. Otišao sam na Vojnu akademiju. Za nekoliko mjeseci došao je ramazan. Postili smo, ali nismo klanjali. Devetog dana ramazana izašao sam u grad, omrsio se i nakon toga, subhanallah, otišao sam u kafić i napio se. Onako kroz alkoholno stanje shvatio sam šta sam uradio. Shvatio sam koliko sam zgriješio, koliko sam skrenuo s pravog puta. Moje okruženje nije bilo zdravo i toga sam bio svjestan. Odlučio sam napustiti školovanje i vratiti se u Bosnu, kući, porodici, vjeri.

Naravno, moju odluku niko nije prihvatio ni poštovao. Vratio sam se i godinu dana bio sam bez posla. Pritisak u porodici zbog mog napuštanja školovanja bio je toliki da sam i dalje bio udaljen od Allaha, od vjere, ibadeta, od samog sebe. Dobio sam i svoj prvi posao, ali stare ružne navike bile su prisutne: alkohol, noćni izlasci do kasnih sati, ali i dalje moja duša nije bila zadovoljna. Zaželio sam da sebi nađem lijepu djevojku i da se oženim. Tako je i bilo, ubrzo sam se oženio. Ženidbom sam odlučio da se maknem od lošeg društva, od izlazaka, alkohola, u čemu sam uspio. Nakon godinu i po dana braka dobili smo kćerku. Bio sam zahvalan Allahu na tome, ali opet moj ibadet i praksa bili su daleko od pravog puta.

Dobro sam zarađivao, imao auto, imao novca i trošio ga na gluposti. Najednom, ponovo sam počeo da obavljam namaz. Ali nakon nekoliko mjeseci odlazim poslom u drugi grad i tu se već nakon nekoliko mjeseci vraćam starim porocima. U međuvremenu shvatio sam i da sam pod utjecam sihra. Pokušavao sam da se nekako izborim s tim, ali neuspješno, dermana i lijeka nisam našao. Krajnje ozbiljno i istinski odlučio sam da ostavim alkohol, i hvala Allahu dugi niz godina u tome sam uspio.

Svjestan da moja radna okolina i zajednica nisu dobre za mene i moju vjeru, molim Allaha za novi posao. Dobijam priliku, ali i još veću kušnju. Ubrzo shvatam da je novi posao još gori po mene te ga napuštam. U tom periodu supruga je trudna i očekujemo dijete. Ostajem bez stana u kojem smo živjeli dugi niz godina. Zatvaram se u sebe, shvatajući da nemam prijatelja, da niko ne obraća pažnju na mene i moju porodicu, ostali smo sami. Ljut na sve oko sebe, prepustio sam se nekom nadanju, iščekivanju, planiranju kako ću se srediti, uraditi drugačije, pametnije, kako ću se vratiti namazu.

Ali, zabluda i sihri koji su me obuzeli, nisu mi dali da napravim taj korak naprijed. Dobili smo sina. Brige za opstanak postale su još veće: kako nahraniti porodicu, kako ostati živ? Opet Allah daje nafaku, imaš da jedeš i piješ. Ubrzo mijenjamo stan i selimo se. Ramazan dolazi i odlučim da ponovo postim. I tako i bi: postio sam, ali namaz sam obavljao u kući jer sam se bojao da me moja bolest ne obuzme pa da ne uradim nešto zbog čega bih bio tema lošeg glasa i nerazumijevanja. Pomoć u bolesti, koliko god da sam pokušao naći bez novca, nisam je našao. Nakon ramazana ponovo sam počeo da se udaljavam od vjere, od namaza. Ali nekako u duši, u srcu, osjetio sam da ja mogu da se izborim s tim. Shvatio sam da je Allah, dž.š., stvorio čovjeka kao najsavršenije biće, biće koje ima mnogo mahana, ali biće koje ima mozak i  koje može da razmišlja.

Iz dana u dan sebi sam to ponavljao, ponavljao da je čovjek jači od šejtana, jači od džinna. Odlučio sam uzeti abdest i učiti Kur’an časni. Plašio sam se da me bolest ne obuzme, ali skupio sam hrabrost. Ipak, dugi niz godina nisam učio Kur’an časni. Znam arapski, ali nisam siguran koliko još znam i kako bih ublažio sebi i bolest, krenuo sam s prijevodom na bosanski. U početku mi je bilo teško, mučnina me hvatala. Nastavio sam učenje Kur’ana časnog i sam sebe iznenadio uvidjevši da i nakon mnogo godina nisam zaboravio arapski.

Počeo sam s klanjanjem prvo akšam-namaza, a kasnije sabaha, akšama i jacije da bih danas, elhamdullillah, klanjao sve vakte, mada i dalje ponekad izostavim sabah-namaz. Džuma-namaz mi je svakim petkom sve draži i draži i veselim se svakoj hutbi. Svjestan materijalne situacije u kojoj se nalazim, pomislio sam kako bi bilo lijepo zaklati kurban, zaklati akiku za svoju djecu, ali kako to nisam bio u mogućnosti da uradim, onda sam odlučio da mogu proučiti hatmu za svoju porodicu i sebe, i tako sam i uradio, hvala Allahu na tome.

Svjestan sam da sam griješio i skrenuo s pravog puta, ali isto tako sam svjestan da Allah stavlja na iskušenje one koje voli. Ja u svojoj prošlosti nisam položio ispit, ali, uz Allahovu pomoć, nadam se da ću ostatak života provesti kako dolikuje pravom mu’minu, muslimanu, i da ću ustrajati na pravom putu. Neopisiv je spokoj koji se dobije nakon obavljenog namaza, nakon učenja  Kur’ana časnog. Za mene je velika radost i sreća vidjeti kako moje dijete napreduje u mektebu i svakim danom više i više spoznaje vjeru, to se riječima ne može opisati. Samo se trebamo svi uzdati u Allaha, dž.š. Molim da nas Allah uputi na pravi put, da nas zaštiti od šejtana prokletog i da nam olakša naša iskušenja.

Brat A. V.
______________________________________________

Osjećala sam nemir u duši

Zahvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih svjetova, neka su salavat i selam na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Živimo u vremenu kada je širenje islama dostiglo vrhunac. Do svih nas lahko dolazi da‘va. Ali, i pored toga, dok Allah ne otvori srce ka islamu, nema upute. Elhamdulillah, i do mene je došla uputa, Allahovo svjetlo koje Allah daje onima kojima On hoće.

Živjela sam u takozvanoj muslimanskoj porodici, u kojoj se nije praktikovalo skoro ništa od islama. I pored toga, ja sam voljela islam, voljela sam da se pokorim Allahu. Roditelji i rodbina su mi puno otežavali u tome. U osnovnoj školi počela sam da klanjam, ali su me od toga odvratili dunjaluk, društvo, život u porodici, i nastavila sam džahilski život. Kad sam prestala da klanjam, osjećala sam veliki nemir u duši, imala sam tada petnaest godina. Kada bih čula ezan na sabah, nisam mogla da slušam, stavljala bih jastuk na glavu da ne čujem.

Patila sam što sam ostavila namaz, ali kad  god bih ponovo počela, ostavljala bih ga. Kad god bih prestala sa namazom, sanjala bih isti san. Sanjala bih Sudnji dan, onako kako je opisano u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao rijeka od vatre i u nju bacaju redom, ja u suzama, strahu čekam da naiđe talas da i mene bace u Džehennem. Kada bi mi se približio taj talas, ja bih digla ruke i dovila: ‘’Allahu, ako me sad spasiš i izvučeš, počet ću da klanjam, vratit ću Ti se’’, i u tom trenutku bih se probudila.

U tom strahu puno bih plakala, razmišljala bih šta da radim, kako da započnem život u islamu. I prvo bih počela da klanjam. Tako je trajalo neko vrijeme, pa bih ponovo prestala, i kad god bih prestala, vraćao bi mi se isti san. Shvatila sam da ja moram da promijenim svoj život, da se pokorim Allahu u potpunosti. Trebalo je da upišem srednju školu, znala sam ako upišem neku drugu školu osim medrese da će me udaljiti od Allaha i da ću zalutati još više. Znala sam da je san opomena od Allaha i ako se ne vratim, da ću propasti. I odlučila sam da to bude medresa. Tako ću redovno klanjati, upoznati islam, jer ja skoro ništa nisam znala o islamu, čak ni kako se propisno klanja.

Moji roditelji nisu me podržali, ali sam se izborila. Željela sam da okrenem novi list i da promijenim svoj život, da se pokrijem, da ne prekidam namaz i da se posvetim samo Allahu. Položila sam prijemni ispit i primili su me u školu. Došao je i taj dan, krenula sam sa puno želja, nada… Nadala sam se da ću tu pronaći sve što sam željela. Kada sam stigla, počela su upoznavanja sa novim životom, drugaricama, obavezama. Dane sam provodila u toj školi, bila je internatskog tipa, tako da smo tu i spavali. Prošlo je nekoliko mjeseci, uhodala sam se u taj život, ali u duši sam osjećala da  nisam našla ono što sam željela, ono što sam zamišljala.

Dane sam provodila u toj školi, ali nisam bila sretna, bila sam pokrivena, ali osjećala sam da nije to što ja želim. I dalje sam osjećala onaj nemir u duši. Obavljala sam redovno namaz. Sve tako sam se osjećala do jednog dana. U školi je bila jako glasna muzika, učenice su igrale, plesale… meni je bilo jako teško. Željela sam islam, a to što su radile podsjećalo na onaj isti život prije nego sam se pokrila. Ja sam željela da naučim da učim  Kur’an, da slušam predavanja, da ojačam, da postanem prava vjernica. Počela sam da plačem, išla sam hodnikom da nađem mjesto gdje se neće čuti muzika. Hodala sam i plakala… i glasno dovila Allahu da me uputi onako kako je On zadovoljan.

Prošla  sam pored prostorije gdje obavljamo namaze, unutra  sam cula neki zvuk, ali to nisu bili zvuci muzike, već predavanja o islamu, na tako lijep način da sam morala da uđem u tu prostoriju. Otvorila sam vrata i ugledala djevojku koja je bila učenica drugog razreda. Nazvala mi je selam, osmjehnula se, a ja, tako uplakana, nasmijala sam se, sa duše je počeo da mi se otklanja onaj nemir, onaj teret, ali nije bio sasvim uklonjen. Prišla sam joj i pitala zašto sjedi sama, a ona mi je rekla da ne sluša muziku, da je to haram i da se odvojila da sluša predavanje. Toliko mi je bilo drago da sam našla jos nekoga kome smetaju ti šejtanski zvuci.

Sjedila sam sa njom i pričala dugo, iz njenih riječi sam osjetila da je to ono što tražim. To je onaj islam koji ja želim da živim. Željela sam da promijenim svoj život, a ne samo da pokrijem kosu, a da nastavim istim navikama. Učio je ezan, klanjale smo u džematu. Objasnila mi je kako se klanja po sunnetu i poklonila mi knjigu “Namaz u islamu” i “Hisnul-muslim“. Nikada mi nije bio sretniji dan. Vidjela sam da je skroz drugačije obučena od mene: ja sam imala mahramu, ali to je bila uska, šarena garderoba. Zastidjela sam se i rekla da ja nemam garderobu po propisu, da mi je cijela šarena, uska, strukirana, takvu odjecu sam kupovala.

Željela sam da promijenim život. Da izađem iz modernog hidžaba i pokrijem  se onako kako je Allah zadovoljan, propisno, po sunnetu. Došlo je vrijeme da idemo kući: bio je ramazan, imali smo raspust. Puno sam čitala, učila i odlučila da okrenem novi list. Tada mi je po prvi put sa srca pao teret kao brdo. Sašila sam novu garderobu, pravu, po sunnetu. U tom trenutku kada sam se propisno pokrila, počela sam da plačem od sreće, osjetila sam da je to ono za čim sam tragala, da je to život kakvim sam željela da živim. Tada sam osjetila ono što sam htjela da osjetim kada sam se pokrila modernim hidžabom, ali tada sam osjećala samo nemir.

Na tom putu imala sam mnogo poteškoća, od same institucije do roditelja i rodbine, ali ja sam ponosno koračala dunjalukom. Bila sam dobra učenica u školi i pored toga išla u mesdžid gdje su sestre učile po sunnetu. Zbog toga sam imala mnogo problema, ali Allah mi je dao snage, izdržala sam, izborila se, ponosno, sa srećom u srcu. To su mi bili najsretniji dani, kao da sam se ponovo rodila. Svaki dan poslije časova išla bih u sobu i slušala sama dersove i svakim danom sve bila jača i bolja. Šta sam god čula sa dokazom, istog trenutka bih počela da praktikujem. Tako su prolazile godine i blizilo se kraj i mog školovanja.

S obzirom da su mi roditelji otežavali praktikovanje islama, maštala sam o mužu vjerniku sa kojim ću živjeti i praktikovati islam bez poteškoća, koji će se ponositi sa mnom, a ne da se stidi moje mahrame. Elhamdulillah, Allah mi je podario muža. Udala sam se za vjernika sa kojim sad živim i imamo sina. Sretna sam što sam upotpunila islam i što sam danas ovo što jesam. Molim Allaha da živim kao muslimanka i da umrem kao muslimanka, da uputi moje roditelje.

Svakoj sestri koja ide u školu savjetujem da praktikuje islam onako kako je ispravno, sa dokazima iz Kur’ana i sunneta, pa makar joj sama institucija branila jer imala sam puno drugarica koje su željele, ali nisu se izborile, mislile su da će poslije školovanja, ali nažalost, otišle su jako daleko, da ih Allah uputi.

Pokajmo se Allahu, jer ne znamo da li ćemo to moći onda kada mi planiramo.

Sestra E. H.