Pronašla sam smiraj u džamiji

Potičem iz porodice koja je pravoslavna, ali u kojoj nije toliko zastupljenja vjera. Slavili smo samo Božić, Vaskrs i slavu i obično je bio prisutan alkohol. Stanovništvo grada u kome živim je 99% pravoslavnog porijekla. Po završetku srednje škole preselila sam se u veći grad i počela da radim kao ugostitelj u kafiću.

Posle neke 2 godine upoznala sam jednog momka islamske vjeroispovjesti i počeli smo da se zabavljamo. 3 mjeseca nisam znala da je on oženjen i da ima porodicu. Iako sam to saznala, nastavila sa njim. Bili smo zajedno 3 godine i u međuvremenu sam polako počela da se prilagođavam islamu zbog njega. Nije ni on bio vjernik, samo eto što je bio musliman, ali bez praktikovanja vjere. Obećavao mi je i da će se razvesti. Upoznala sam ga sa mojom porodicom, i nisu se bunili niti me kritikovali. I njegova porodica je saznala za mene i počeli su problemi, kako njemu tako i između nas. Uvijek smo prekidali pa se opet mirili.

U tom nekom periodu sam počela da se mijenjam. Smetali su mi svi, i moja porodica i svi. Postala sam nervozna, mrzovoljna, depresivna. Jednostavno, osjećala sam se kao na dnu, punom mraka. Napustila sam i posao i stan i otišla kod sestre na more. Jednu noć uz priču sa njom da se ne osjećam dobro i da srljam u propast, našli smo jednog hodžu koji se bavi skidanjem crne magije. Otišla sam kod njega, ispričala mu dio moje priče i napravio mi je neke zapise i rekao gdje da ih držim i šta da radim sa njima, ali da ne otvaram nikad da čitam. Ja sam tako i uradila, ali ništa mi se stanje nije popravilo.

Vratila sam se kući u moj grad. I opet sam nastavila sa tim momkom, posle svega što se desilo. Jednog dana iskočilo mi je u zahtjeve na fb profil jednog efendije u jednom od džemata. Stupila sam u kontakt sa njim. Taj momak i ja smo otišli i tako je počelo liječenje rukjom. Od samog ulaska u džamiju sam osjetila nešto što ne mogu ni opisati. Ustanovilo se da imamo sihr i počeli smo da se liječimo.

Svaki put sam posle seanse plakala, a ne znam zbog čega, ali sam se osjećala fino i rasterećeno. Plakala sam od sramote pred Allahom. Znala sam da odem do časnog Kur’ana i da listam stranice, ali opet nisam znala ni zašto ni zbog čega. Počela sam da čitam Kur’an, dobila sam i knjigu sa hadisima. I svaki put kad smo otišli na rukju, ulaskom u džamiju osjećala sam da tu pripadam. Stidila sam se sebe i kajala i plakala.

U u nekom periodu od godinu i po sam skroz prešla na islam, učila sam da klanjam, počela da postim, ali sam sve krila od mojih u kući, jer sam se bojala njihove reakcije. Nisam mogla da im objasnim da ja nisam na islam prešla zbog njega, nego je Allah tako htio. Hvala Allahu, On najbolje zna. Bila sam i u crkvi i u manastiru, ali osjećaj je bio kao u biloj kojoj ustanovi drugoj, dok sam u džamiji osjetila ono što mi je nedostajalo cio život, a to je vjera i poniznost pred Allahom.

I posle 5 godina ostala sam kući i u gradu među pravoslavcima, ali nije bitno niti mi je to važno, jer ja znam gdje pripadam. Shvatila sam da bez Allaha ne možeš ništa postići. Voljela bih da mogu svi osjećati ono što ja osjećam u vjeri koja je jedina istinska vjera, a to je islam.

Sestra B.
_________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice