Pronašla sam svoj mir

Odrasla sam u “muslimanskoj” porodici u kojoj se za vjeru znalo od ramazana do ramazana. Majka je klanjala malo više: klanjala bi akšam i sabah i mimo ramazana, a otac je klanjao samo za ramazan. Držao je alkohol u kući i konzumirao ga kad bi mu došao neko od njegovih drugova. Dok sam odrastala, izlazila sam u uskoj odjeći, ali ne kratkoj, samo uskoj, našminkana. Međutim, uvijek sam u dubini duše znala da sam grješna. Voljela sam uvijek našu vjeru, istraživala, ali nikad nisam okrenula novi list.

Upoznala sam sadašnjeg muža, izlazili smo dvije i po godine i vjenčali smo se. Ni on nije bio u vjeri. Kad smo se vjenčali, u našoj kući polahko je počela da se praktikuje vjera. Klanjao se akšam, sabah, postio ramazani i tako je bilo sve do jednog dana kad je muž na poslu sanjao san da je umro. Sanjao je da ga spuštaju u kabur i da nema nijedno dobro djelo, da nema nijedan namaz. Došao je kući, naučio klanjati i sufaru je prešao za mjesec dana i od tada nikad nije propustio nijedan namaz, hvala Allahu.

Tada je on i meni počeo da govori: “Pa što ne bi i ti klanjala svaki vakat? Lijepo je, osjećat ćeš se bolje”, ali ja sam i dalje bila lijena dok je on uveliko krenuo i s učenjem Kur’ana. Malo-pomalo i ja sam tako počela da klanjam svaki vakat. Nešto najljepše što mi se desilo jeste to što sam pronašla svoj mir i što sam krenula ispravnim putem. Javlja se i želja za hidžabom, pomalo pričam sa svojom porodicom, samo me muž podržao, a otac ne želi čuti za to. Naravno, tužna sam, ali kažem da će doći i dan za to.

Kada god bih spomenula hidžab, naišla bih na kritike, vrijeđanje i opet odustajanje. Zadnji put kad sam odlučila, otac mi je rekao da više nikad u njegovoj kući za mene nema dobrodošlice i da mogu dovesti samo unuka da vidi. Ja sam ipak čvrsto odlučila i pokrila sam se, hvala Allahu. To mi je bilo ponovno rođenje. Još je bila prva noć ramazana. Tada sam napravila baklavu, podijelila porodici, a otac baci i tu baklavu. Rijeka suza je tekla tih dana, ali rekla sam samoj sebi da ću za hidžab račun polagati Allahu, a ne babi. Teško jeste, ali, hvala Allahu, izdržala sam.

  Od tada sam ustajala svaku noć, molila Allaha da se smekša srce mog oca i da se pomiri, i da i njemu Allah da uputu. I tako dođe 15. noć ramazana, mama zove i kaže da me otac poziva na iftar, da me je sanjao te noći i da želi da dođem. Padam na sedždu i zahvaljujem se Allahu što je prihvatio moje dove. Samo dova i samo Allah ti može pomoći u svemu.

Draga braćo i sestre, okrenite se na pravi put dok još nije kasno! Ja se uzdam u Allahovu milost i da nisam zakasnila i molim Ga da nas sve uputi na pravi put.

S.R.