Rođena sam i odrasla u Hrvatskoj u izrazito kršćanskoj sredini gdje su me još od najranije dobi poticali na odlaske nedjeljom u crkvu. Godinama sam bila član i dječjeg crkvenog zbora te aktivno sudjelovala na blagdanskim priredbama i svečanostima. U školi sam jednom tjedno kao i svi moji vršnjaci pohađala nastavu vjeronauka. Isticala sam se svojom nekad i pretjeranom znatiželjom, a vjerujem da me dragi Allah dž.š. na taj način i uputio prema islamu. Uvijek brbljava, uvijek puna pitanja i obavezno potpitanja, svojim vjeroučiteljima nisam baš bila omiljeni đak. Već tijekom nižih razreda osnovne škole učeći iz kršćanske literature nailazila sam na mnoge stvari koje su mi bile nejasne (sveto trojstvo, ispovijed, biblija…).

Nikada se nisam sramila postavljati pitanja, pa sam tako tražeći odgovore od svojih vjeroučitelja dobila sljedeće: “To je jednostavno tako”, “Ne treba se puno raspravljati o tome”, “O tome se ne priča”, “Samo treba vjerovati u to”…niz se može nastaviti. Možda sam dobila nekoliko i “konkretnijih” odgovora, ali meni nisu bili zadovoljavajući… 

Odgovore sam nastavila tražiti na internetu. Na taj način sam se jako zainteresirala za ostale religije, a najviše za islam. To je potrajalo sljedećih nekoliko godina, točnije do upisa u srednju školu kada sam se preselila u veći grad i dobila mogućnost povezati se s muslimanima te iz prve ruke napokon saznati konkretnije informacije. Prvi prijevod Kurana sam posudila u gradskoj knjižnici i već tada sam bila u potpunosti sigurna da je islam ono što želim i trebam. Prvi ulazak u džamiju za mene je bio neopisivo lijep osjećaj, kao da me netko zagrlio… 

U periodu mog ozbiljnijeg upoznavanja sa islamom došli su paralelno i problemi s obitelji. U maloj sredini se sve brzo pročuje pa se tako pročulo i za moje odlaske u džamiju. Nezrela i naivna, očekivala sam razumijevanje, jer ipak svatko ima pravo odabrati vjeru koju želi, ali nažalost dobila sam suprotno. Strah, nerazumijevanje, neznanje, predrasude, tuga i ljutnja samo su neke od stvari koje su me okružile od strane mojih najbližih. Hvala Allahu što sam se školovala u drugom gradu i s vremenom se prestalo pričati o tome. Pretpostavljam da većina njih misli da je to bila “dječja faza” i ništa više. Moja majka je jedina koja je cijelo vrijeme bila uz mene i pokušavala smirivati cijelu situaciju.  

Moj životni put se nastavlja u novom gradu u koji sam došla zbog upisa na fakultet. Daleko od svoje kuće i obitelji, imam mogućnost nesmetano prakticirati islam. S obzirom da još uvijek financijski ovisim o  roditeljima, primorana sam tajiti neke stvari što mi uvelike otežava svakodnevni život, ali čvrsto sam uvjerena da će Allah dž.š. poslati pravo rješenje u pravo vrijeme i da će mi dati hrabrosti da slijedim svoja uvjerenja bez osvrtanja na tuđa mišljenja i negativne komentare. 

Molim našeg Gospodara da svu braću i sestre učvrsti na pravom putu, a one koji ga tek trebaju pronaći da ih uputi i  olakša. Amin.  

Sestra iz Hrvatske
_____________________

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice