Put jedne Ruskinje u Islam

Ovu priču nam je poslala sestra Sebiha, priču koju joj je ispričala sestra Ruskinja koja je prešla na islam – mnogo lijepa i dirljiva priča

Ovo je priča o mojoj sestri u islamu – Ajši i njenom putu u islam… Svaki susret sa Ajšom podsjetio bi me na njeno prihvatanje islama, pronalazak Pravog puta… Kada smo slušale njenu priču o tom putu, oči su nam se orosile suzama radosnicama. U narednim redovima prenijet ću vam njenu priču o prihvatanju islama, bez imalo uveličavanja i umanjivanja događaja…

Bismillah! Ajša, tada Viktorija, je Ruskinja, a njen je otac bio vojno lice u Rusiji, tako da su se s vremena na vrijeme selili po raznim zemljama. Rođena je u Mađarskoj, a odrasla u Poljskoj gdje su i živjeli do njene petnaeste godine kad se vraćaju u Rusiju. Tokom zadnjih godina počela se pitati šta je prava istina i tražiti smisao života, da li postoji Bog… Otac komunista samo bi joj kratko odgovorio da u Boga vjeruju samo neuki i siromašni, i kratko dodao: “Mi nismo ni jedno ni drugo.”

Ponekad bi otišla na selo gdje je živio njen djed i tu se prvi put susreće sa nekim ko vjeruje u postojanje Boga. Stari djed, ortodoksnog usmjerenja, objašnjavao je Ajši da Bog postoji i da je On isti za sve ljude ovog svijeta. Kako je vrijeme više prolazilo i ona je imala sve veću I veću želju da pronađe pravu istinu. U Moskvi, gdje je tad živjela, sve crkve i džamije bile su pozatvarane i niko ih nije smio koristiti. Na ulici bi sretala razne ljude koji su pripadali raznim oblicima vjerovanja: od Hare krišne pa do Jehovinih svjedoka.

Svima bi prilazila i raspitivala se o načinu njihovog vjerovanja, ali nigdje nije pronašla nešto u šta bi bila sigurna da je Pravi put i istina. Njeni roditelji, naročito majka, nisu imali ništa protiv toga što im se kćerka interesuje za religije.
Sa nekih 23 godine dolazi u Švicarsku gdje počinje da radi u jednom kasinu. Na radnom mjestu upoznaje dva brata muslimana koji joj počinju pričati o islamu: znali su da taj posao nije dozvoljen i tražili su sebi neki drugi halal posao. Jednog dana kada se vratila sa posla, upalila je TV, na programu su upravo prikazivali Mekku i hadžije koje su pravile tavaf oko Kabe. Ajša, kako je kazivala, tu sliku i taj osjećaj nikada neće zaboraviti. Poželjela je da je tamo među njima i da je i ona dio njih.

Kada je otišla na posao, rekla je svojim radnim kolegama muslimanima da je vidjela Mekku na TV-u i da će i ona jednom otići tamo. Oni su joj se počeli smijati naglas i rekli: “Sve i da platiš milion franaka nećeš tamo ući!” Ne znajući zašto ne bi mogla ući u Mekku, ona im je rekla: “Ako Bog hoće da ja odem tamo, ja ću otići prije vas obojice.” “Tamo kršćani ne ulaze!”, rekoše joj, a ona u srcu osjeti tugu.

Nekoliko godina nakon toga njen je otac umro, a ona je pala u depresiju iz koje nikako nije mogla da se izvuče. Prijatelji sa posla su sakupili novac i uplatili joj godišnji odmor u Egiptu, gdje upoznaje mladića u kojeg se zaljubljuje. Nakon četiri mjeseca od upoznavanja, oni su vjenčali i nedugo zatim on je došao u Švicarsku. Njen muž nije bio baš neki čovjek jakog imana, više onako: “mašallah, inšallah”, i otići petkom klanjati džuma-namaz, više iz navike nego ubjeđenja. Izlasci u diskoteke, alkohol, a ponekad i opojne trave ispunile su njihov život. Jedne prilike ona ga je zamolila da joj nabavi Kur’an na ruskom jeziku, što je njen muž i uradio.

O tim trenucima i događajima koji su uslijedili, Ajša kazuje: “Otvorila sam Kur’an i počela da čitam Fatihu… nisam mogla da vjerujem: ona molitva koju ja učim nekih petnaest godina nalazi se upravo tu. Bio je to veliki šok za mene kada sam shvatila da je taj Kur’an upravo istina i Božija knjiga. Počela sam da ga pomno čitam i proučavam. Moj muž nije mario za moj veliki interes za islam. Ja sam polahko prestala da izlazim u diskoteke i da pijem alkohol, više se tamo nisam osjećala udobno.

Ali, to nije zasmetalo mom mužu da on i dalje izlazi sam, a mene ostavlja samu u stanu. Počela sam da molim muža da me povede sa sobom u džamiju kad pođe na džumu, ali on je uporno odbijao, govorio mi je da ja nemam pojma šta je islam i da to nije tako lahko kao što mi se čini. ‘Ako pređeš na islam, nema više diskoteke, izlazaka, alkohola, ne možeš ti to, a pogledaj i sad nam je lijepo, ništa nam ne nedostaje, mladi smo, pusti da se zabavljamo joj malo’, rekao mi je tom prilikom. Ja nisam odustajala od svoje namjere tako da je on jednog petka popustio i poveo me u džamiju. Sjela sam u kut mesdžida i posmatrala.

Kada je imam počeo da uči ezan, moja se koža sva naježila, a tokom namaza ja sam imala osjećaj da je neko iza mene i da me posipa vodom. Nisam znala šta se događa sa mnom, ti valovi vode bili su neprestano tu, tresla sam se i tiho plakala. Čim je završio namaz, narod je počeo da se okreće prema meni čudeći se zašto plačem tokom cijelog namaza.Moj muž je došao do mene sav prestrašen, bojeći se da mi nije neko nešto loše rekao. Ja onako sva zamotuljana u veliku mahramu iz koje su virile samo oči, kroz jecaje mu govorim: ‘Hoću islam!’ On me gleda razrogačenih očiju, ne zna šta da radi. ‘Vodi me tom imamu, ja hoću islam!’, ponavljala sam.

Okupljeni oko nas sklonili su se da nas propuste do imama. Prisutni šejh bio je zatečen prizorom, ja se nisam smirivala, plakala sam kao malo dijete. ‘Molim vas, nemojte me vratiti nazad, ja hoću da primim islam’, rekla sam. Šejh me upitao znam li ja šta to znači i u šta vjerujem sad. ‘Nema boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov poslanik’, rekla sam. ‘A šta je sa ostalim: alkohol, svinjsko meso i ostalo?’, upita me. Alkohol već duže vrijeme ne upotrebljavam, kao ni svinjsko meso i, ako Bog da, hoću da učim arapski jezik. ‘Sestro, ti si već muslimanka, samo što nisi znala!’, rekao mi je imam. Tu sam sam još u prisustvu svjedoka izgovorila šehadet.

Počela sam redovno da klanjam svih pet namaza, a moj muž i dalje se držao samo džume. Živio je kao i prije, nimalo se nije trudio da mi pomogne, nešto objasni, bila sam prepuštena sebi. Nabavila sam nekoliko dobrih knjiga na ruskom, a i na internetu sam pronašla nekoliko dobrih stranica o islamu na ruskom jeziku.Ustajala sam na sabah i budila muža da zajedno klanjamo, a on bi me samo odgurnuo i progunđao: ‘Poslije, poslije.’

Jedne prilike otišla sam u egipatski klub sa nadom da ću upoznati neke žene sa kojim bih se mogla družiti, međutim tu sam naišla na žene nevjernice koje su se udale za Arape, ali nisu prihvatile vjeru islam. Kada su počele da pričaju protiv islama, ja sam se počela buniti, a one su me iznenađeno upitale zašto mene to toliko vrijeđa. ‘I ja sam muslimanka’, rekla sam. ‘Uh, to se baš i ne vidi na tebi’, rekoše pokazujući na moju suviše kratku suknjicu.
Vratila sam se kući pomalo šokirana, ali i sa saznanjem da se moram razlikovati od kršćanki. Tek tada shvatila sam šta znači hidžab i zašto ga trebamo nositi. Od tada me niko više nije vidio otkrivenu da izlazim iz kuće. Izlasci mog muža bili su sve češći, tako da sam ga jedne večeri, kad je krenuo, upitala: ‘Zašto me ostavljaš samu? Koga ti ustvari voliš: Allaha, s.v.t., ili šejtana?’

‘Ti si totalno poludjela’, urlao je on iz sveg glasa, ‘kako mi takvo što možeš reći?’ ‘Pa ja vidim da ti i dalje odlaziš u disko gdje su žene napola gole, gdje se pije, puši i konzumira droga, a nećeš da idemo u džamiju gdje se uči Kur’an, gdje ćemo biti blizu Allahu, s.v.t.’ On je počeo da plače govoreći: ‘Ovaj dunjaluk me je zaveo pa ja više ništa ne vidim.’ Od tada je sve manje i manje izlazio, a počeo je i da redovno klanja.

Kada je nastupila i treća godina braka, a ja nisam ostajala trudna, posjetili smo doktora i nakon mnogih ispitivanja dobili smo strašne rezultate: nijedno od nas ne može da ima djece. Jedina mogućnost bila bi pokušati umjetnom oplodnjom, za šta mi nismo imali novaca. Skrhani bolom, plakali smo danima. Moj muž ipak reče: ‘Ako Allah hoće, On će nam pružiti dijete.’ Ustajali smo noću i klanjali istihare-namaz i molili Allaha, s.v.t., da nam podari dijete koje ćemo odgajati onako da On bude zadovoljan sa nama.

Jedne noći usnila sam čudan san: dolazim u naselje u Egiptu odakle je moj muž, a njegova familija nešto slavi, a kada su mene vidjeli, opkolili su me radosno kličući i rukama pleskajući i vičući glasno: ‘Mabruk, mabruk!’ ‘Za šta mi čestitate?’, upitah. ‘Ti si trudna’, govorili su svi uglas. Kada sam san ispričala mužu, on mi reče: ‘Možda nam Allah šalje neki znak, inšallah.’

I stvarno, kad On hoće da nešto bude, On samo kaže: ‘Budi’. Čim sam posumnjala da sam trudna, uradila sam test koji mi je to i potvrdio. Onako sva u nevjerici, ipak sam nazvala doktoricu koja me saslušala i iz sažaljenja rekla da nas razumije da želimo djecu, ali da su nalazi urađeni prije samo mjesec dana takvi da 99% nemamo šanse da dobijemo djecu, ali ipak da, ako sam toliko ubijeđena, da dođem za dva mjeseca na kontrolu. Kada sam otišla na pregled, bila sam već u trećem mjesecu trudnoće. Doktorica nije mogla da vjeruje da je na prirodan način zatrudnjela i da je onaj 1% ipak uspio. ‘To vam je kao da ste dobili na lotu’, govorila je. Kada sam rodila kćerkicu, doktorica nam je čestitala i rekla da uživamo sa djetetom jer se to više vjerovatno neće ponoviti i da budemo zahvalni i da se to toliko rijetko desi da taj jedan procent uspije.

Nakon godinu i po opet sam ostala trudna, ovaj put sam zanijela dvojke, a doktorica, sva u čudu, nije mogla da dođe sebi. Kod poroda je došlo do komplikacija, tako da su uz carski rez morali da urade joj jednu operaciju gdje sam skoro podlegla. Moj muž je bespomoćno sjedio pored mene, plakao i govorio: ‘Izgovori šehadet, draga moja Ajša, ali ipak, molim te, ne ostavljaj me samog sa ovom djecom, šta ću ja bez tebe?’ Elhamdulillah, Allah mi nije propisao da tu umrem, rodila sam zdravog dječaka i djevojčicu. Nedugo zatim dobili smo još jednoga sina, elhamdulillah.”

Sada, mašallah, ima djece, što naš narod kaže, sve jedno drugom do uha. Nedavno su odlučili da napuste Švicarsku i da se vrate u Egipat. Na moje pitanje zašto želi da napusti sve ovo, ona mi je odgovorila: “Neće me Allah pitati što nisam kupila još koju suknju ili haljinu ili hlače, pitat će me zašto nisam probala da odgajam djecu u islamskom duhu. Želim da živim tamo gdje se čuje glas ezana, gdje moja djeca mogu da idu da djedom u džamiju, gdje me niko neće poprijeko gledati jer nosim mahramu, a Allah je taj koji daje rizk. Molim te, sestro, kada budeš pisala tu priču o meni, napiši da se svako od nas treba promijeniti i na sebi poraditi pa će vidjeti Allahove blagodati.”

Ja nikada do sad nisam upoznala osobu koja me toliko fascinirala kao moja sestra Ajša!! Ne prođe ni pet minuta a da se ona ne zahvali Gospodaru na svemu, da ne kaže neki hadis, da mi ne preporuči da rješenja za probleme tražim u sunnetu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Svaki put kada se sretnemo ili pričamo na telefon, ja se poslije osjetim nadahnutom osobom. Hvala Allahu što mi je pružio to zadovoljstvo da je upoznam. Volim je u ime Allaha, s.v.t.!