Shvatila sam nešto zapanjujuće. Ramazan je tako moćna i sveobuhvatna metafora života. Kao i u životu, u Ramazanu se moramo dosta truditi i boriti. Moramo ostaviti stvari koje volimo (hranu, piće, intimne odnose) kako bismo dobili stvari koje još više volimo (Allahovu milost i zadovoljstvo). Naš najradosniji dan je na kraju. U Ramazanu, to je Bajram. U životu, taj dan je ahiret. I iako je dan najveće radosti na kraju, Allah nam daruje “sitne” radosti tokom tog puta. U Ramazanu, On nam daje svakodnevno veselje iftara, prije krajnjeg veselja – Bajrama. U životu, On nam daje djeličke sreće i uživanja, prije Pravog uživanja na ahiretu. U ovom životu, On nam daruje spokoj u namazu, radost našeg oka. Daje nam prijatelje. Ljepotu zalaska Sunca. Veličanstveno drveće i prirodu. Ovo su ti mali “iftari”, prije pravog slavlja i gozbe.

I ovo je razlog zašto znamo da za onog koji posti (i od hrane i onog što izaziva Allahovu srdžbu), postoje dvije radosti. Prva radost mu je ona prilikom iftara, a druga kada sretne svoga Gospodara.

Ali, od svih lekcija kojima nas Ramazan uči, postoji jedna koju uvijek zaboravljamo: kada pokvarimo početak, kada nas guše naši grijesi, propuštene prilike i neispunjeni planovi – i dalje imamo priliku! Priliku da se vratimo. Priliku da se izdignemo iz našeg duhovnog pepela, i hodamo, a možda čak i trčimo – da bismo završili trku! I dalje imamo šansu da se vratimo Allahu snažni.

Molim Allaha da nas učini od onih koji, uprkos svom lošem početku, napuste Ramazan, i ovaj život, sa srećnim krajem!