Raspravljanje o Allahovim propisima

Društvene mreže su otvorile jedan prostor u kojem do izražaja dolaze različite rasprave, iako nisu odsutne ni u svakodnevnom životu. Rasprave uopšteno su posebna tema. Međutim, ono što je posebno osjetljivo i opasno jesu rasprave o vjerskim propisima, Allahovim naredbama, zabranama i dozvolama.

Nije teško uočiti da će raspravu izazvati svaki post o poligamiji, odnosima između supružnika, odnosima svekrva-snaha, životu u zajednici ili odvojeno, propisima hidžaba ili nikaba… Nedavno sam naišla na post u kojem se raspravlja, odnosno žene iznose svoja mišljenja, u vezi kamate- da li je kamata dozvoljena ili nije. Subhanallah, ostala sam iznenađena. Propis koji je jasan kao sunce, čija zabrana je jasno i izričito definisana u Kur’anu i Hadisu- našao se na meti rasprave onih kojima se ne sviđa da kamata bude haram.

Na trenutak sam zastala. Gdje je u našim srcima i dušama nestao kur’anski ajet: „Čujemo i pokoravamo se!“ Gdje je nestalo naše povjerenje u našeg Gospodara, da nam je propisao samo ono najbolje za nas, a zabranio nam ono od čega možemo imati štetu. Gdje je čistoća imana? Ili smo postali poput onih u čijim srcima je mutnina, onih koji su željni rasprave, smutnje i narušavanja Allahovih propisa na zemlji?

Naše „neslaganje“ sa Allahovim propisom nam ne daje za pravo da raspravljamo o njemu. „Nesviđanje“ nama nekog propisa, zabrane ili dozvole, također nam ne daje pravo da raspravljamo, jer vrlo lahko se možemo udaljiti od vjere. Eventualne nejasnoće postavljamo učenim, a ukoliko nam se i ne svidi odgovor, naše je da prihvatimo i budemo Njemu pokorni. Ili, pak, ako i griješimo, ne smijemo tražiti izgovor za svoje grijehe niti ih pokušati ohalaliti. Radije, priznajmo našu slabost i recimo da griješimo. Razgraničimo halal od harama. Čistoću vjere od slabosti naših duša i njihovih težnji ka zlu.

Najbliži put uputi je priznavanje grijeha, poniznost pred Stvoriteljem i prihvatanje Njegovih naredbi a ostavljanje svega onoga što On ne voli. Takvim, nadati se, Allah će oprostiti. Iman u njihova srca uliti i na pravom putu ih podržati.

Dok, oni koji raspravljaju o Allahovim propisima, to je znak oholosti u njihovim srcima. Oholosti koja je bila sebebom Iblisovog l.a. prokletstva. Oholosti koja udaljava srca od istine i približava ih zabludi. Oholosti koja nama, Njegovim stvorenjima, govori da bolje od našeg Stvoritelja znamo „logikom“ zaključiti šta je dobro za nas a šta loše.

Svaki put kada se pobuni naš nefs protiv Allahovog propisa- preispitajmo sebe.

Svaki put kad osjetimo „ponos“ spram našeg Gospodara- preispitajmo sebe i spustimo svoj nefs. Padnimo licem na tle pred Njim, spuštajući se barem fizički, uz dovu da nas On uputi i oholost od naših srca otkloni.

Svaki put kada naiđemo na osobe željne raspravljanja, iznesimo istinu argumentom, ukoliko smo kadri, i povucimo se. Ne budimo saučesnici s njima. O Allahovim propisima se ne raspravlja. Olakšice se ne otežavaju. Dozvoljene stvari ne zabranjuju. Islam je potpuna vjera. I u njemu je sve tačno onako kako treba biti.

I imajmo na umu da, onog momenta kada čujemo Allahov propis i bespogovorno ga prihvatimo – naš iman je prešao sa riječi na djela. I tek tada, naš Stvoritelj će nam biti ispred nas samih. Ljubav prema Njemu ispred ljubavi prema nama i dunjaluku.

Molim Ga da nas sačuva od mutnine u srcima. Da ne budemo od onih koji raspravljaju o Njegovim propisima, i da budemo od onih koji bespogovorno slijede Kur’an i Sunnet. Amin.