Razgovor sa ateistom

U srednjoj školi sa mnom u razred išla je jedna mnogo inteligentna djevojka koja je za sebe tvrdila da je ateista, da ne vjeruje u postojanje Boga. Mnogo sam se čudila, kako to da, uistinu, baš ona ne razumije svrhu svog postojanja, a toliko je pametna, elokventna, marljiva, inteligentna?! Kasnije sam shvatila, da to što ima takav kapacitet, nije ni važno. Jer „…oči nisu slijepe, već srca u grudima“, kako kaže Uzvišeni u Časnom Kur’anu.

Kasnije za vrijeme studija sa mnom na fakultet je išao student koji je, također, za sebe tvrdio da je ateista. Jedne prilike smo razgovarali i tvrdio je da vjeruje u teoriju evolucije. Pitala sam ga kako to da vjeruje da je sve nastalo slučajno, tek tako, a sve oko nas je tako savršeno dizajnirano (čitaj: stvoreno!), tj. naš organizam i uopće, sve oko nas. Pravdao se da je trebalo mnogo godina da sve to tako savršeno nastane, evoluira. Uredu, ako je tako uvjeren, pomislih, ali neka mi, onda, objasni – koja je to svrha njegovog postojanja, koji je razlog zašto, uopće, egzistira? Rekao mi je, totalno, kontradiktoran odgovor, a to je – da je njegova svrha da bude moralan!

Ali… kako znati šta je dobro, a šta loše bez postojanja Stvoritelja? Ako nema Stvoritelja i nećemo odgovarati za svoja djela, zašto ja ne bih mogla, recimo, krasti, bespravno uzimati tuđu imovinu, lagati, ubijati, dozvoliti mito, korupciju…?! Ne’uzubillah. Život bi se pretvorio u haos, nered, entropiju.

Godinama poslije, saznala sam da se zaposlio, navodno nekim vezama. Uredu, mašallah, neka je, ali… koliko je to moralno, pomislih?

Citirat ću rahmetli Izetbegovića, koji u svojoj kapitalnoj knjizi „Islam između Istoka i Zapada“, samouvjereno i hrabro navodi: „Ateistički humanizam je protivurječnost, jer ‘ako nema Boga, nema ni čovjeka’ (Berdjajev). A ako nema čovjeka, humanizam je fraza bez sadržaja. Onaj ko ne priznaje Stvaranje čovjeka, postavljanje prvobitne zagonetke, taj ne može dokučiti pravi smisao humanizma. Taj će, jer je izgubio ovaj temeljni kompas humanizam uvijek svoditi na proizvodnju dobara i njihovu raspodjelu ‘prema potrebama’“.

I, uistinu, ne znam da postoji inteligentnije i oštroumnije biće od muslimana, iako je on, možda, kao jedan pojedinac bez ikakve škole, bez ikakvog obrazovanja! Jer, muslimani, zaista, korisno razmišljaju i rade za svoj Ahiret, svoju Vječnost!

Hvala Allahu na najvećoj blagodati – blagodati Upute. Iako je nismo ničim zaslužili. Toliko je pametnijih, vrijednijih, sposobnijih od nas, ali nisu muslimani, ne padaju Allahu na sedždu. Tebe je Allah izabrao, počastio, odlikovao imanom. Tebe. Jednu sitnu prašku. Zato, zahvali se Milostivom, Plemenitom. Jer robovati Allahu je najveća slast, užitak, zadovoljstvo, sreća, mir, spokoj, sigurnost… Robovati Njemu, Subhaneh, Posjedniku svih blagodati, koji je Svemilostan i prema vjernicima i onima koji to nisu, a koji je posebno Milostiv prema mu’minima.

Allahu, podari nam istikamet na Tvom putu, a to je najveći keramet. I molim Ga, Onoga koji prevrće/okreće ljudska srca, da učvrsti naša srca u Njegovom dinu, te da nam podari bereketa u pozivanju Njemu, Uzvišenom. Često trebamo učiti ovu dovu, jer je to bila najčešća dova Allahovog Miljenika!

A, ako još uvijek ne znaš koja je svrha tvoga postojanja, pročitaj ove ajete:

• „Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju“ (Ez-Zarijat, 56.)
• „Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj koji prašta.“ (Mulk, 2.)

Sestra A. Ž.
_________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice