Reagovanje u vezi sufijskog sejha (iz arhive)

Prije nekoliko dana nam se javila jedna sestra koju je mnogo razalostilo kada je na NUM-u, u arhivi pitanja i odgovora, naisla na jedan odgovor mr. Zijada Ljakica u vezi sufijskog sejha Mustafe Cajlakovica (link na tekst). Sestra smatra da su o Mustafi iznesene pogresne stvari, pa smo sestri poslali tekst koji je pisao dr. Muharem Stulanovic u casopisu “Novi Horizonti” o Mustafi Cajlakovicu i knjigama koje je pisao, pa taj tekst sada iznosimo i ovdje, jer smatramo da je duznost ukazivati na anomalije koje se pojavljuju pod plastom islama:

Liječenje Kur’anom u bosanskoj literaturi

Predloženo mi je i sugerisano da napišem jednu analitičko-kritičku studiju o građi i knjigama objavljenim kod nas na temu liječenje Kur’anom zbog pravno-doktrinarnih kontroverzi po pitanju liječenja od paranormalnih uticaja i djelovanja nevidljivog šejtansko-džinskog svijeta koje se može prakticirati na šerijatski dozvoljen ili nedozvoljen način.

Uvidom u ono što je napisano, prevedeno i objavljeno na našem jeziku pokušao sam u uvodu svoje knjige o liječenju Kur’anom dati samo neke generalne općenite opservacije na temelju kojih se može razlikovati ono što je u skladu sa šerijatskim izvorima i ono što nije izbjegavajući personalne osvrte i kritike.

Međutim, to je bilo nedovoljno za našeg čitaoca i poznavaoca ove tematike tako da sam opet počeo dobijati sugestije i prijedloge da obavezno proučim tu tematiku i dam pojedinačne kritičke osvrte na objavljene knjige. Ono što se može reći za nekoliko prevedenih knjiga od arapskih autora, ako ih kompariramo sa šerijatskim izvorima i stajalištima, ispravne su i sadrže, ako Bog da, dozvoljene metode liječenja. Tu mislim u prvom redu na knjigu “Oštri mač protiv sihirbaza” od Vehida Abdus-Selama Balija i slične njoj. A Allah Uzvišeni zna najbolje.

Što se tiče knjiga naših bošnjačkih autora, nije nam došla do ruku nijedna knjiga koja bi mogla dobiti pozitivnu šerijatsku recenziju.

Osvrnuću se jednim programskim kritičkim osvrtom – koji može vrijediti i za ostale knjige slične sadržajem i istog metodološkog pristupa gledajući sa šerijatsko-fikhskog aspekta – na trilogiju M. Čajlakovića (Babilonsko oko, Rahmanovo osvajanje i Tajna Sulejmanova a.s prstena), autora u čijoj se biografiji navodi da on s lahkoćom liječi bolesti nastale bajanjem, urokom, sihirom, kao i sve druge uzrokovane djejstvom nečistih sila: džina, šejtana i ifrita.

Ne može se oteti utisku da se radi o knjigama utemeljenim isključivo na nekakvom rudimentarnom misticizmu i ruralnoj mitologiji koja nema veze sa šerijatskim izvorima. Šerijat se, pak, izvodi i derivira isključivo iz svojih glavnih i sekundarnih izvora, tradicionalne ili logičke prirode, a ne iz riječi nekih mudraca, pobožnjaka, snova dobrih ljudi ili žena, mitologije ili sumnjivih i apokrifnih pripovijesti židovskog ili nekog drugog historijskog konteksta.

Dakle, ovdje se radi o stvarima gajba koje se mogu spoznati samo doktrinarno, a ne iskustveno. Autor se samouvjereno razbacuje svojim znanjem o tom svijetu gajba u kojemu će biti obznanjeno sve ono što je predstavljalo veliku nepoznanicu i izazivalo mnoge zablude.

Naravno, za autora, jeste sve što ja pišem, a ti čitaš puka istina, pa i činjenica da je od sedam planeta našeg sunčevog sistema Sunce i mjesec. O islamu, šerijatu i njegovim pojedinim granama često govore oni koji imaju skromno vjersko obrazovanje i znanje, što nije slučaj sa mnogim egzaktnim naukama u čije se ekspliciranje reprezentativno uključuju vrhunski eksperti najviših akademskih zvanja.

Međutim, kada se radi o Islamu i islamskim znanostima, onda je to dozvoljeno svakom. I svako je stručnjak i ekspert, makar imao samo mejtef, srednju stručnu spremu i sl. Posebno, ako je u pitanju komercijala i mogućnost brze i lahke zarade. Doktrinarna greška je i deplasirano davati izjave i ocjene o sposobnostima iscjeliteljstva u ovoj oblasti na način kao što se tvrdi u biografiji spomenutog autora.

Ovo područje liječenja jednostavno nije u domenu ljudskog upliva i njegovih mogućnosti, nego je, u krajnjoj konsekvenci, u rukama i kompetencijama Uzvišenog Allaha te bereketu Njegovog nadnaravnog govora.

Tvrdnja, apriori, za određenu ličnost i određenog čovjeka – iscjelitelja da liječi s lahkoćom sve vrste spomenutih bolesti i slučajeva nije samo reklamna promidžba i neistina, nego i blasfemija bolesnika i pacijenata.

Knjiga Babilonsko oko, autora M. Čajlakovića, ima mnogo grešaka u arapskom tekstu i Kur’anskim citatima, pa čak i nedopustivih, katastrofalnih kao što je primjerice navođenje ajeta: “Vellezine keferu jukatilune fi sebili /Allah/ et-tagut…” sa dodavanjem Allahovog imena iza riječi sebil tako da iz toga proizilazi iskrivljeno i potpuno besmisleno značenje da se ateisti bore na Allahovom putu…

Kod objašnjenja ajeta sihra iz sure El-Bekare autor ga komentira navodnim tefsirom Ibni Kesira. Međutim, njegov komentar se svodi samo na spomen mita i židovskih izmišljotina o postanku zvijezde Danice od meleka koji je sišao da pouči ljude sihiru.

Naravno, to je dvostruka neistina: niti je melek poučavao sihru, niti je Danica postala od meleka. Ova konkretna zabluda proistekla je iz tzv. israilijata tj. potvorenih predaja koje, kako se navodi u tekstu i fusnoti Ibn Kesirovog tefsira nije dozvoljeno čak ni prenositi ili navoditi osim da bi se ukazalo na njihovu neistinitost i apokrifnost.

Prema tome, to što je naveo autor nije tefsir Ibni Kesira nego njegovo upozorenje kako se spomenutom predajom ne smije komentirati ovaj ajet. Jasno je, onda, šta iz ovog autorovog tefsira proizilazi zbog čega je potrebno dati ispravan prijevod značenja ajeta sihra u suri El-Bekare kao što se navodi i komentariše u tefsiru Ibni Kesira:

Rekao je Es-Suddi:

“Šejtani su se pentrali po nebesima zauzimajući busije za prisluškivanje. Slušali su razgovore meleka o onome što će se dogoditi na Zemlji među smrtnicima, ili o nekim budućim tajnama i događajima. Te vijesti bi pokupili i obavještavali proroke i čarobnjake. Ovi su te vijesti prenosili ljudima koji su ih doživljavali kao istinite. Nakon što su im proroci povjerovali, šejtani su im počeli lagati i dodavati druge neistinite. Svakoj istinitoj riječi dodavali su sedamdeset lažnih. Ljudi su to zapisali u knjige i ustalilo se vjerovanje da džini poznaju tajne stvari. U tom periodu Allah dž.š šalje poslanika Sulejmana a.s koji sakupi sve što su ljudi zapisali o tome stavi u jednu seharu i pokopa pod svoje prijestolje. Šejtani se nisu mogli približiti prijestolju jer bi bili spaljeni. Sulejman a.s je naredio: Neću da čujem bilo koga da kaže kako šejtani znaju tajne ili ću mu skinuti glavu.

Nakon što je umro Sulejman a.s, poumirali učenjaci koji su znali Sulejmanove tajne te prošla generacija iza toga, pojavio se šejtan u liku čovjeka pred nekim Izraelićanima rekavši im:

Hoćete li da vas uputim na blago koje nećete moći nikada potrošiti.

Hoćemo!

Kopajte ispod prijestolja.

Otišao je sa njima i pokazao im mjesto, a zatim stao postrance (jer se nije smio približiti).

Rekoše mu: Približi se!

Ne! Ja ću ovdje sačekati nadohvat vaših ruku pa ako ne nađete ubijte me.

Kopajući pronašli su knjige. Kada su ih izvadili šejtan im se obrati: Sulejman je ovom vradžbinom (sihr) vladao ljudima, šejtanima i pticama. Nakon toga je poletio i nestao.

Tako se među ljudima proširila vijest da je Sulejman a.s bio sihirbaz (vračar, čarobnjak). Izraelićani su preuzeli pronađene knjige koristeći ih u borbi i suprotstavljanju Muhammedu a.s kada je došao kao Poslanik. Ovaj ajet im odgovara donoseći istinu o Sulejmanu a.s koji nije bio nevjernik šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini.”

Ibni Kesir dalje navodi: “Židovi su smatrali da su meleki Džibril i Mikail donijeli sihr Sulejmanu a.s pa ih Allah dž.š ugoni u laž obavještavajući svoga Poslanika Muhammeda a.s da nisu i da je Sulejman a.s nevin u odnosu na njihove optužbe zatim konstatira da je to šejtanski posao koji su oni prakticirali u Babilonu poučavajući ljude sihru. Učitelji su bili dvojica ljudi (ne meleci) po imenu Harut i Marut. Po ovom komentaru čestica “ma” u riječima “ve ma unzile a’lel-melekejni” upotrebljena je kao negacija, a ne kao odnosna zamjenica”

Ibni Džerir komentariše da je “ma” čestica za negaciju. On bilježi komentar Ibni A’bbasa da riječi “ve ma unzile a’lel- melekejn” znače nije objavljen (sihr) dvojici meleka.

Dakle, značenje ajeta po Ibni Kesiru je slijedeće: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik šejtani su nevjernici jer uče ljude vradžbini preko (ljudi) Haruta i Maruta u Babilonu. A sihr nije bio nadahnut dvojici meleka…”

Autor navodi da je uvjet osobe – iscjelitelja dobro poznavanje i ovladavanje arapskim jezikom. Iz navedenog primjera očito je koliko sam autor poznaje arapski jezik a, ipak s lahkoćom liječi bolesti nastale bajanjem, urokom, sihirom kao i sve druge uzrokovane djejstvom nečistih sila: džina, šejtana i ifrita.

Ne/poznavanje arapskog očituje se i na primjeru njegovog gotovo stalnog navođenja krnjave sintagme “la’netullah” uz ime Iblisa bez riječi a’lejhi što ne daje pravo značenje i ne ukazuje na koga se odnosi Allahovo prokletstvo.

Drugi uvjet koji spominje za iscjelitelja jeste da od trenutka kada pođeš putem traženja i naučavanja ove rijetke i malo dostupne nauke znaj da od tada sve što učiniš, kažeš, zatražiš ili napišeš, mora biti u skladu sa uzvišenim pravilima šerijata. To bi tako trebalo biti, međutim, kod objašnjenja liječenja autor prvo navodi liječenje rukjom, što je šerijatski dozvoljeno, potom prelazi i na druge metode kao što su zapisi i vefkovi (zapisi ajeta normalnim rukopisom ili nepovezanim, rastavljenim harfovima i brojevima) zatim i na zapise po krpi koja se pali zbog kađenja te na pisanje i spravljanje vefkova i nošenje mušeme sa imenom i imenom majke oboljele osobe.

Da li su ove metode dozvoljeni načini liječenja?!

Da bismo mogli prepoznati dozvoljeno od nedozvoljenog u njima, poslužićemo se valorizacijom i načinom kako Vehid Abdus-Selam Bali prepoznaje sihirbaza čije djelovanje je šerijatski zabranjeno. On navodi:

Ako primijetiš samo jedan od slijedećih znakova kod onoga koji se bavi liječenjem, on je bez ikakve sumnje sihirbaz:

1. Raspituje se o bracnim podacima roditelja bolesnog.

2. Uzima privatne bolesnikove stvari kao što su (odjeća, maramice, kapa itd.)

3. Ponekad zahtijeva da mu se dovede životinja određenih osobina i da se zakolje, bez spominjanja Allahovog imena. Ponekad njenom krvlju namaže bolesna mjesta ili baci žrtvu na pusto mjesto.

4. Piše talismane (vradžbine, zapise).

5. Uči čarolije i izgovara nerazumljive talismane.

6. Daje bolesniku zapise koji se sastoje od četverouglova na kojima su slova i brojevi.

7. Naređuje bolesniku da se izdvoji od ljudi jedan određen period, boraveći u sobi u koju ne ulazi sunčeva svjetlost.

8. Ponekad traži od bolesnika da se ne pere vodom jedan određen period, uglavnom 40 dana, a ovaj znak upućuje na to da se radi o džinu kršćaninu koji služi sahira.

9. Daje bolesniku stvari koje će zakopati u zemlju.

10. Daje bolesniku papire koje će spaliti i nakaditi se njima.

11. Priča nerazumljivim govorom.

12. Ponekad sihirbaz obavještava bolesnika o njegovom imenu, imenu grada iz kojeg je i o problemu zbog kojeg je došao prije nego mu ovaj i saopšti to.

13. Piše bolesniku isprekidana slova na papir (zapis) ili na posudu od grncarije bijele boje, a onda naređuje bolesniku da to rastapa i pije.

Ovo su samo neki od znakova koji nam mogu pomoći u raspoznavanju sihirbaza od pravog i ispravnog liječnika Allahovom knjigom.

Dakle, dragi brate ako saznaš da je čovjek sahir, dužnost je da mu ne ideš, a ako mu pak odeš, onda za tebe važe ove Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko otiđe vračaru i povjeruje u njegove riječi, porekao je ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.”

Dakle, knjige koje sadrže nešto od ovih nedozvoljenih načina i metoda liječenja i same nisu dozvoljene.

Prema navedenom načinu valoriziranja liječenja, knjige M. Čajlakovića i njima slične sadržajem i načinom, sadrže šerijatski nedozvoljene metode. A Allah dž.š najbolje zna.
Jedan od uvjeta liječenja koje spominje autor je i da iscjelitelj dobije duhovnog slugu izravno od Allaha dž.š.

Međutim po čemu neko može znati da mu Allah dž.š šalje duhovnog slugu. Prije će biti da je to šejtanska spletka kao što opisuje Ibni Tejmijje, sigurno jedan od najvećih poznavaoca ovoga svijeta gajba: Onaj ko ih (džine) upotrijebi u neke nadnaravne svrhe ne poznajući dovoljno šerijat i misleći da su to kerameti (kao da ga prenesu sa mjesta u drugo /na hadždž- Arefat i sl.) ne zna razlikovati šejtansko zavođenje od kerameta. Šejtanske spletke su u vidu skrivenih inteligentnih zamki. Često ih mogu prepoznati samo ljudi koji dobro poznaju šerijat.

Ibni Tejmije, također, kaže: Poznajem ljude kojima se obraćaju biljke sa spominjanjem koristi koje posjeduju. Ustvari, to se javljaju šejtani koji su ušli u njih. Poznajem i neke kojima se javlja drveće i kamenje govoreći: Neka vam je prijatno Allahovi odličnici. Međutim, kada prouče Ajetil-kursijju glasova nestane.

Poznajem ljude koji odu da love ptice, a one im se javljaju govorom: Uzmi me da se najede kakav siromah. To je sve govor šejtana koji uđe u njih kao što uđe u čovjeka… Ili se pojavi onaj koga neko traži i priziva. To je, ustvari, šejtanska opsjena u liku onoga ko se priziva. Međutim, ako bude učio i ponavljao Ajetul-kursijju tih opsjena će nestati.

Ukratko rečeno, spomenute knjige (i njima slične od bosanskih autora) sadrže pomiješan hakk i batil, praznovjerje, isfabricirane i apokrifne predaje koje govore o nekim ogromnim, prenaglašenim vrijednostima pojedinih dova kao što je neka Velika dova Veliki salavat i sl. što je u koliziji ne samo sa vjerskim izvorima, nego i sa logikom i zdravim razumom.

Primjere i dokaze za ovu ocjenu nalazimo u mnogobrojnim autorovim navodima:

Lijek: kadi ga listovima čička. Zakolji mu crnog pijetla koji nema na sebi biljega, pa namaži ruku i čelo bolesnika njegovom krvlju i malo mu nakapaj u nos, ali, prilikom učenja Dehrušije, nakadi ga još i magarećom balegom.

– Liječi ga nešrom, a to je da zakolješ crvenog pijetla. Zatim sakupi krv, crijeva, perje, mozak i izmet koji su, možda, izašli prikom klanja i reci Bismillahi, Allahu ekber…

– Kada bi sudžuka bila omotana oko cijele zemaljske kugle, pa kad bi pseto zagrizlo na jednom kraju, nije džaiz da čovjek zagrize na drugom kraju. Ali, ipak, nokti lijeve prednje šape ako se samelju, istucaju, pa se daju u manjoj količini, jedanput, insanu kojega je ujeo mamen pas ili lisica, prijeki je lijek za ozdravljenje…

– Ako trudnica jede testis psa, rodit će žensko dijete.

– Džibril a.s reče: Ako samo tri puta u životu neko prouči ovaj salavat, njemu će biti sevap kao da je proučio Tevrat, Zebur, Indžil i Furkan, listove Ibrahimove i imat će sevab Musaa, a.s. i Isaa a.s.

– Toliko je jak ovaj salavat. Narkozira džine tako da oni bježe kao omamljeni i nikada se ne vraćaju u tu osobu.

– Ko god uči ovu dovu bit će bezbjedan, a ako je u nevolji – bit će smiren, ako je gladan – bit će sit, ako je žedan bit će napijen, ako je dužan, Allah dž.š će omogućiti da vrati dug, ako je neodjeven – bit će odjeven i ako je u nevolji Allah dž.š će je razgaliti… Pomoću ove dove umrli vjernici bit će oživljeni iz kabura…

Doista, svim ovim i sličnim navodima ne treba šerijatski komentar da bi se razumio njihov nedozvoljen šerijatsko-pravni status. Preporuka muslimanima je da prije nego se obrate za pomoć da li je ta osoba sihirbaz na osnovu znakova koji su navedeni u knjizi “Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza“. Haram je odlaziti sihirbazu, a pogotovo je haram sihirbaza slušati i njemu se pokoravati.

Muharem Štulanović