Rođenje i djetinstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem

Najodabraniji poslanik, Muhammed s.a.w.s., rodjen je u Mekki, u zoru ponedjeljka, 9. rebiul-evela, prve godine od “Dogadjaja sa slonom”.

Kad je Amina donijela djecaka na svijet, pozvala je njegovog djeda Abdul-Muttaliba da mu saopci radosnu vijest. On ga, sav radostan, uze u narucje i odnese u Kabu. Tu se pomolio Allahu, zahvalio Mu na unuku i dao mu ime Muhammed. Obrezivanje je uradjeno sedmi dan po rodjenju, kako je, inace, bio obicaj kod Arapa. Prva zena koja ga je zadojila poslije majke, bila je Suvejba, sticenica Ebu-Leheba, koja je imala musko dojence…

Obicaj kod Arapa u gradu bio je da potraze dobru dojilju za novorodjence, sa sela ili iz pustinje, zeleci time udaljiti svoju djecu od gradskih bolesti. Djecu je trebalo odgajati na cistom zraku – da tjelesno ojacaju, duhom ocvrsnu i da progovore cistim arapskim jezikom.Tako je Abdul-Muttalib izasao da trazi dojilju za svoga unuka. Pogodise se sa Halimom iz plemena Benu S’ad, kcerkom Ebi-Zuejba. Halima je uz Resulullaha s.a.w.s. dozivjela neocekivani bereket, kao i jos mnoge zanimljive dogadjaje.

Ibn Ishak pise: “Halima je pripovijedala da je krenula s muzem i malim sincicem kojeg je dojila, u grupi zena iz plemena Benu-S’ad, da trazi posao: ‘Krenuli smo na devi, koja nije davala ni kapi mlijeka. Niko od nas nije spavao od placa naseg djeteta, koje se nije moglo najesti sa mojih prsa. Molili smo Boga da nas izvede iz teske situacije. Tako smo stigli u Mekku. Zagledali smo novorodjencad; svakoj od nas nudjen je Resulullah s.a.w.s., i nijedna ga nije htjela uzeti, jer je bio jetim – siroce bez oca. Medjutim, kada smo se okupili za povratak, svaka zena koja je bila sa mnom nasla je sebi djete za dojenje, osim mene. Osjetila sam se ponizenom zbog toga, pa rekoh muzu: ‘Mrzi me da se vratim kuci ovako jadna. Tako mi Boga, odoh da uzmem onog jetima!’ On mi rece: ‘Budi bez brige, svakako to ucini, mozda ce nam Allah uz njega dati bereket.Otisla sam po to dijete samo iz razloga sto nisam nasla drugo. Medjutim, kada sam ga uzela i donijela do karavane, stavih ga u krilo da se nadoji. On primi moje grudi i dojilo je, dokle god je moglo. Kada se ono zasitilo, zasiti se i moj najmladji sin. Pa zaspa Muhammed, a zaspa i moj sin – zbog cijeg placa nismo mogli spavati prethodnih noci.

Ustade moj muz i ode do deve – kad ono, kod nje vime nabreklo! On je pomuze, pa se napismo oboje do sitosti. Tu noc smo ugodno prespavali.

Kada se probudismo, muz mi rece: “Znaj Halima, tako mi Boga, uzela si bericetno celjade!” Zatim smo krenuli, a ja sam sa djecom jahala devu. Deva je bila brza i jaka, pa ja podobro odmakoh od svojih drugarica, tako da one povikase: “Nije moguce! S njom se nesto dogodilo.” Zatim stigosmo u nase mjesto – zemlju Benu – Sa’da. Nisam poznavala suhlju zemlju od te. Nase ovce dolazile bi uvijek gladne kuci, a kada stigosmo s Muhammedom – dodjose s pase site i mlijecne. Namuzosmo ih i naposmo se, znajuci da ovce, do tada, nisu imale ni kapi mlijeka. Nasi susjedi govorili su svojim cobanima: “Tesko vama! Zasto ne idete napasti ovce tamo gdje napasaju Zuejbove kceri?” Medjutim, isto se desavalo. Njihove ovce bi dolazile gladne i bez mlijeka, a moje site i s mlijekom. Mi smo kroz to stalno osjecali Bozije dobro, Njegovu ispomoc i opskrbu. To je trajalo, a Muhammed je napunio dvije godine. Odvojih ga od prsa. Izgledao je jaci i krupniji nego njegovi vrsnjaci. Tada, tuzni i nesretni zbog rastanka, odlucismo da ga odnesemo njegovoj majci. Njoj smo pricali kako smo sa njim zadobili bereket, pa joj rekoh: “Kada bi ga jos malo jos malo ostavila kod nas da ojaca, bilo bi mu bolje nego u gradu.” Nismo se ni nadali, a Amina odmah odluci da ga vratimo nazad sa sobom.”

Tako je Resulullah, s.a.w.s., ostao u plemenu Benu – Sa’d sve dok nije napunio cetiri ili pet godina, kada se desio dogadjaj – jedna od mu’dziza – rasijecanje i ciscenja Muhammedovih grudi.

Prenosi Muslim od Enesa r.a., da je Resulullahu s.a.w.s., dosao Dzibril, alejhi-selam, u vrijeme dok se on igrao s djecom. Uzeo ga je, spustio na tlo, rasjekao mu grudi sve do srca, izvadio srce vani, i iz srca izvadio ugrusak, pa rekao: “U ovome je sejtan mogao da ti naudi.” Zatim je isprao srce u zlatnom ledjenu u kome je bila zem-zem voda, zatim ga zasio i ponovo vratio na njegovo mjesto. Djecaci su trceci dosli njegovoj pomajci, vicuci: “Muhammed je ubijen!” Kada ga ugledase, imao je drugaciju boju lica.

Nakon ovoga cudnog dogadjaja, Halima se uplasi za Muhammeda, pa odluci da ga vrati njegovoj majci. Kod majke je proveo vrijeme sve do napunjene seste godine. Amina je smatrala potrebnim, da zbog sina i zbog sebe, treba da ode u obilazak muzevog groba, u Jesrib – u Medinu. Krenula je s djecakom na dug put. Na putu su proveli mjesec dana. Amina je mnogo izmrsala. Na povratku se razboli i umrije u selu El-Ebwa, mjestu izmedju Mekke i Medine.

Djed Abdul-Muttalib se vrati u Mekku sa unukom Muhammedom prema kojem je bio milostiviji vise nego prema svojoj djeci. Ibn-Hisam kaze: “Abdul-Muttalib je imao svoja siljtelja u blizini Kabe. Njegovi sinovi, bi iz postovanja, posjedali oko siljtelja. Niko nije pokusao sjesti na ocevo mjesto. Kada bi se pojavio resulullah s.a.w.s., unuk i djecak, popeo bi se i sjeo nasred tih siljtelja. Njegove amidze bi pokusavale da ga pomaknu, a Abdul-Muttalib bi povikao: “Ostavite to moje djete. On kod mene ima posebno mjesto.! Kada je imao osam godina, resulullah s.a.w.s., izgubi i svog djeda. On umrije u Mekki, a zelio je prije smrti da brigu o svom unuku preda njegovom amidzi Ebu-Talibu. Ebu-Talib, u potpunosti i na najbolji nacin, prihvati brigu o svom braticu. On ga pridruzi svojoj djeci i dade mu prednost nad njima.

Kada je reslulullah, s.a.w.s., napunio dvadeset godina, povede ga Ebu-Talib sa sobom na trgovacki put u Sam. Odsjeli su u Basri, gradu u kojem je zivio svecenik s nadimkom Behira. Cim je vidio resulullaha, s.a.w.s., pozna ga po svojstvima ranije objavljenim u svetim knjigama. On uze djecaka za ruku i rece: “Ovo ce biti poslanik cijelom svijetu. Njega ce Allah poslati kao milost svjetovima.” Ebu-Talib upita: “Odakle to znas?” On odgovori: “Kada ste osmatrali sa Akabe, ne osta ni kamen, ni biljka, a ni stablo, da sedzdu ne ucinise, a oni sedzdu ne cine osim Poslaniku. Ja ga prepoznajem po pecatu poslanstva – biljegu iznad gornje hrskavicave kosti, u obliku jabuke. Ja sam za njega cuo u nasim objavama.” On zamoli Ebu-Taliba da sa njim ne ide u Sam, vec da ga vrati kuci. Bojao se da mu jevreji ne nanesu zlo. Ebu-Talib vrati Muhammeda s.a.w.s., sa svojim momcima u Mekku.