Roditeljstvo i odgoj

Biti roditelj nije nimalo lahak zadatak. Onoliko koliko je blagodat, toliko isto je izazov i iskušenje, posebno u današnjem vremenu (iako lično smatram da svako vrijeme ima ili je imalo svoje izazove). Djeca su emanet od Gospodara roditeljima koji imaju dužnost da ih izvedu na pravi put, ili u najmanju ruku da učine sve što je u njihovoj moći kako bi djeca bila od onih Gospodaru pokornih. Ukoliko uspiju u tome, imat će nagradu ovog i budućeg svijeta. Ukoliko pak i pored uloženog truda ne uspiju, imat će nagradu budućeg svijeta.

Roditeljstvo dakle sa sobom povlači jedan ogroman izazov. U ruke roditelja data je potpuno prazna ploča, na koju oni ispisuju sadržaj. Direktno ili indirektno (jer mnogo toga dijete uči od roditelja i onda kada on misli da ga izravno ne odgaja). Proces odgoja ne ide uvijek po planu, jer nerijetko roditelji naiđu na suprostavljanje od strane djeteta. Ako se radi o onome što nije za dijete loše, a ono tu pokazuje svoj izbor (poput banalnog primjera izbora majice)- potrebno je uvažiti djetetov izbor, podržati ga i ohrabriti, makar se roditelju i ne sviđao.

Međutim, imamo izazove onda kada dijete želi nešto što je loše za njega. To počinje sa njegovim prvim uznavanjem (povezuje se sa njegovom radoznalošću i željom da upozna nepoznato), kao što beba koja tek puže vrlo rado će pokazati interes za vrućom rernom (jer iz šporeta nešto „svijetli“). Ukoliko roditelj bude branio djetetu ovakve stvari (koje su štetne za njega) bez objašnjenja, povećat će kod djeteta želju za njima i rasplamsati radoznalost. Sve što je zabranjeno mora imati svoje „zato“, jer iako dijete uvijek neće pitati „zašto“, to pitanje se podrazumijeva.

Metoda odgoja batinom, silom, ružnim riječima i galamom je metoda za kojom niti jedan roditelj ne bi trebao posegnuti, ma koliko bio doveden u iskušenje da postupi tako. Prije svega, moramo napomenuti da je sila u islamu zabranjena prema bilo kome, osim kada je pravda zahtijeva. Pa kako onda možemo primijeniti silu na vlastitom djetetu? I kako možemo da ga „odgojimo“ batinom?

Možda ćemo i uspjeti da ga odgojimo po našoj mjeri i ukusu, ali u njemu ćemo odgojiti i nešto drugo, težnju za nasiljem. Djeca koju su roditelji tukli i odgajali „strogim“ odgojem nerijetko i sami pokazuju znakove nasilja, počevši u školi, nad vršnjacima, pa kasnije i prema supružniku ili vlastitom djetetu.

Postavlja se pitanje- ako dijete ne uči samilost, slobodu i „diplomatiju“ u porodici, gdje će je uopće naučiti? I da li će to sve moći da daruje drugima ukoliko samo nije bilo obasuto istim.

Također, nije dovoljno samo neprimjenjivati silu nad djetetom, već i u njegovom okruženju. Ukoliko dijete posmatra bilo koji vid nasilja u porodici makar ne bio direktno prema njemu, ili će izgubiti samopouzdanje ili će postati i samo nasilnik.

Mnogi će na ovo reći da je jako teško primijeniti a lahko napisati. Znam da jeste, i potpuno se slažem sa konstatacijom. Međutim- isto tako znam da su djeca najveća investicija jednog čovjeka/žene, i da u tu investiciju se mora ulagati i to dugoročno. Ne samo zbog sebe, već i zbog budućnosti naraštaja koji dolaze. Jer naše greške u odgoju se prenose „s koljena na koljeno“ i nose sa sobom ogromne posljedice.

Ma koliko bilo teško biti roditelj, budimo zahvalni Gospodaru na toj blagodati. Na blagodatima zdravog potomstva. Naučimo kontrolisati ljutnju, bijes, nervozu- posebno u prisustvu djeteta/ djece, kako bi se i ono/oni naučili, po uzoru na nas nositi sa sobom, sa svojim nefsom i njegovim negativnim stranama. Imajmo na umu da život nije nimalo lahak, i da će se dijete svakako susresti sa njegovim negativnim utjecajima prije ili kasnije- na šta mi ne možemo utjecati. Ono na šta možemo utjecati jeste naš odnos prema djetetu i mogućnost da mu pružimo zdrav porodični život kako bi se naučilo dobroti živeći s nama.

Gospodaru naš, molim Te da nam olakšaš emanete naše i da nas učiniš od onih koji širimo ljubav i samilost. Amin.

Halima Lj.