Sa namazom i hidžabom u kući roditelja nemuslimana

Allah upućuje koga On hoće, pa je tako uputa stigla i do jednog srca u jednom malom selu na jugu Srbije sa skoro stopostotnim hrišćanskim stanovništvom. Kad srce spozna istinu, teško je zatvoriti oči pred njom, teško je ne slijediti je. Čini mi se da sam oduvijek vjerovala u život poslije smrti, u Raj i Pakao, i tražila sam način da se približim Bogu. Trudila sam se da budem dobra hrišćanka jer u takvoj porodici sam rođena, ali nije mi išlo… Previše pitanja bez odgovora, previše dunjaluka… Srce se samo od toga okrenulo, elhamdulillah.

Zavoljela sam hidžab. Zavidjela sam ženama koje ga nose, smatrala sam ih zaštićenim i čuvanim, poželjela sam da se pokrijem, ali tu moju želju niko nije znao osim Allaha. Moja sklonost ka islamu bila je nevidljiva za moju porodicu i okolinu, živjela sam životom kakvim i oni žive. U februaru 2011. izgovorila sam šehadet, sama, u svojoj sobi bez svjedoka, ali nisam uspjela ništa praktikovati od islama, samo me još više bolio život koji sam živjela bez islama. U julu te godine odlazim u inostranstvo da bih mogla da se pokrijem, da klanjam, i, elhamdulillah, u roku od nekoliko dana počela sam da klanjam. Bili su to kraći namazi jer ništa nisam znala da izgovaram, ali za nekoliko nedjelja, elhamdulillah, sve se nauči. Pokrila sam se. Ustala sam jednog jutra stavila maramu na glavu, obukla dugu suknju, košulju, bez puno filozofiranja i otišla u prodavnicu. Kad sam se vratila u stan, lebdjela sam od sreće koju je taj osjećaj pod maramom proizveo u meni, elhamdulillah.

Nakon nekoliko mjeseci morala sam se vratiti kod svojih roditelja, nisam više mogla ostati tu. Puno sam plakala iz straha da ću izgubiti svoju vjeru, da neću uspjeti da praktikujem islam u njihovom domu. Od malih nogu bila sam dijete koje svojoj majci i ocu nikad nije reklo “neću, ne mogu”, pa kako sad da stanem ispred njih i kažem: “Ja sam muslimanka”! Ali, morala sam se vratiti… Kada sam krenula u Srbiju, pokrila sam se, ali tokom puta strah od reakcije mojih roditelj učinio je da mi od hidžaba ostane samo ona traka na glavi, potkapa. I to im je zasmetalo, subhanallah.

Prolazili su dani, uspjela sam da klanjam namaze u svojoj sobi, uspjela sam da ne jedem ono što je Allah zabranio, ali marama nije smjela da se spomene ni slučajno. Nisam živjela tih dana. Nisam živjela jer čežnja za pokrivanjem razarala je moje srce, a s druge strane bojazan od reakcije mojih roditelja (iliti šejtansko zaplašivanje) nije mi dalo mira.

Svi su već znali da sam muslimanka, svi su znali da želim da se pokrijem, ali su se pravili da ne znaju i da je sve u najboljem redu, a ja sam šutjela, sve dok nisam dobila na poklon majicu kratkih rukava. To je bio alarm koji me je probudio. “Mama, ja ću da se pokrijem, ja ne mogu više ovako da živim”, rekla sam. Kada sam to izgovorila, srce mi se smirilo. Oko mene je nastala galama, prijetnje, psovke, plač, a ja, ja sam bila u oazi mira, elhamdulillah.

I pokrila sam se. Četiri godine sam provela u domu svojih roditelja, pokrivena, sa namazom, sa postom za vrijeme ramazana, u jednom malom selu na jugu Srbije sa hrišćanskim stanovništvom. Ne, ne pišem ovo zbog sebe, pa ja sam niko i ništa, praška u svemiru, jedan od mnogobrojnih grješnih Allahovih robova. Pišem ovo zbog tebe, čitaoce, zbog tebe, sestro moja po vjeri! Nije do njih, do nas je. Do našeg ubjeđenja! Vallahi, gutala sam knedle svaki put kad sam stavljala maramu na glavu, kad sam izlazila iz svoje sobbe. Pravila sam se da ne vidim mrzovoljne poglede, da ne čujem uvrede, ali znala sam da je to bedem koji ne smije da popusti!

Prvo ide strpljenje na iskušenjima, pa tek onda nagrada. Ti, sestro, koja čekaš kao što sam ja čekala povoljno vrijeme, povoljan trenutak da staviš hidžab – sad je pravi trenutak, boljeg nema! Hvala Allahu na svakom stanju. Nakon četiri godine provedene kod mojih roditelja svi su se navikli na moj hidžab. Barem je tako izgledalo. Poželjela sam da imam svoju islamsku porodicu, svoj islamski dom.

Čovjek može da se polomi od razmišljanja i planiranja, ali ne može smisliti ni djelić onoga što mu Allah da, pa tako je bilo i sa mnom. Mislila sam da moram da se odselim iz svog mjesta tamo gdje ima muslimana da bih mogla da osnujem svoju muslimansku porodicu, ali Allah je poslao u moje mjesto ni manje ni više nego imama, koji, kad je čuo za moju priču, u roku od nedjelju dana razgovarao je sa mojim roditeljima i ubrzo smo se vjenčali, elhamdulillah.

Allahu ništa nije teško, zato, ako vam nešto treba, tražite od Allaha i oslonite se na Njega. Allah je dovoljan robu Svome.

Sestra H. I.