Sadaka

Bilo je 14.30 poslijepodne, kraj radnog vremena. Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam se sjetio zenine podugacke liste stvari koje trebam kupiti i to sam morao odraditi kako bi imao mir u kuci.U povratku kuci prolazim pored trznog centra u kojem uvijek obavljam kupovinu…

Izasavsi iz auta ugledam staricu ispruzene ruke koja moli da joj se udijeli milostinja.Zastao sam. Nisam bio siguran da li da joj udijelim jedan euro ili ne? Na kraju sam ipak posegnuo za jednim eurom i rado ga dao starici rekavsi joj: “Evo nano, ovo je za tebe!”Odjednom sam poceo osjecati radost u svom tijelu.

Izgledalo je kao da mi svaki dio tijela, ucesnik u ovoj dobroj radnji, cestita na ovako velikom poduhvatu. Osjetio sam kao da sam ucinio nesto ogromno. Bio sam ponosan na sebe! Usao sam u auto i krenuo kuci. U voznji sam razmisljao o djelu koje sam ucinio i na kraju rekao sam sebi: “Subhanallah! Zar jedan jedini euro moze covjeka toliko da izmijeni?”Ovaj dan je prosao, a ja sam se osjecao poput najsretnijeg i najveselijeg covjeka na Zemlji.

Sljedeci dan, u povratku s posla, ponovo sam svratio u trzni centar u nadi da cu sresti onu staricu. Gledao sam lijevo i desno, trazeci staricu na mjestu ispred ulaza na kojem je dan prije sjedila. I zaista, ona je bila tu. Prisao sam joj i upitao je: “Nano, kako si?” Odgovorila je: “Dobro, elhamdulillah.” Zbunjeno sam se povuko korak nazad. Subhanallah! Kako se zahvaljuje Allahu, a prezivljava tako tesko stanje?!

Ona je siromasna, stara i bolesna… U tom momentu u mojim mislima je naviralo more pitanja: Jedna stara i siromasna zena ne zaboravlja Allaha s.v.t. i zahvljuje Mu se. Subhanallah! Koliko samo ima ljudi kojima je Allah dao da im se otvori bezbroj puteva opskrbe, medjutim, kada ih upitas o njihovom stanju, oni kazu: “Lose nam je!” Odvratna rijec u kojoj nema velicanja Allaha niti zahvale Njemu s.v.t. za ono sto im je On podario. Nisu svjesni omjera te rijeci. Pa ti sa tim pokazujes da nisi zadovoljan Allahovom opskrbom i Njegovim kaderom. Zaista je takvo ponasanje jako opasno!

Nastavio sam dalje pitati staricu: “A ko ste Vi? Gdje Vam je muz? Gdje su Vasa djeca?“ Odgovorila mi je : „Ja sam nana i imam sedmero unucadi. Otac im je umro prije cetiri godine. Nisu vise mogli zivjeti u ocevom stanu, jer nisu bili u stanju da plate stanarinu. Kcerka je bila primorana da sa djecom doseli u moj mali stan. Medjutim, nakon godinu ipo, moja kcerka, majka sedmero djece se tesko razboljela i takodjer preselila. Djeci nije preostao vise niko osim Allaha, pa mene.

Sedmero djece! Najstariji se zove Muhammed i jos uvijek ide u skolu. Vise puta mi je predlagao da prekine skolovanje i da ide raditi kako bi mogao opskrbiti bracu i sestre. Nisam mu to dozvolila. Obecala sam mu da cu se ja brinuti o njima. Zbog toga ja sjedim ovdje svaki dan i cekam Allahovu milost u nadi da cu toj siromasnoj djeci moci donijeti nesto za veceru. Hvala Allahu na svemu!”

Njena prica me toliko pogodila, te sam odlucio da ne izadjem iz prodavnice prije nego sto kupimsve potrebno za nju i djecu. Uzeo sam kolica i gurao ih kroz prodavnicu stavljajuci u njih sve sto sam smatrao potrebnim, a zatim sam izasao i zaustavio prepuna kolica pred staricom rekavsi joj: “Evo, ovo je sve za Vas i Vasu djecu.” Gledala me zbunjeno, vjerovatno misleci: “Jesi li ti siguran u to? Zar je to sve za mene?” Zovnuo sam joj taxi i utrpao stvari. Zatim sam usao u auto i pratio taxi u zelji da se uvjerim u istinitost njene price.

Kada smo stigli ugledao sam prizor koji covjeku moze samo suze na oci natjerati. Vidio sam djecu u tako sazaljivom stanju… Malu djecu u odrpanoj odjeci koja je jedva njihva stidna mjesta prekrivala. Kada su ugledali nanu, radosno su skocili i zagrlili je. Starica je takodjer radosno priglila malisane. Dosao sam sebi tek kada sam osjetio kako mi se suze na hlace spustaju. Osjecao sam neku neopisivu radost…

Krenuo sam kuci dugo razmisljajuci o onome sto sam dozivio. Nekoliko dana nakon toga, sa par prijatelja sam oformio jednu manju humanitarnu organizaciju koja se trebala brinuti o siromasnim muslimanima u nasem gradu. Pojedinoj braci iz drugih gradova se dopala nasa ideja, pa su i oni u njihovim mjestima oformili slicne organizcije. Nakon izvjesnog vremena udruzili smo sve te organizacije u jednu. Allah nam je spustio Njegovu milost i pomoc. Molim Allaha da ukabuli nasa djela. Amin!

Humanitarna organizacija koju je ovaj brat oformio izrasla je u jednu od najvecih humanitarnih organizacija Svijeta. A sve je pocelo sa ovom staricom… Allahov Poslanik s.a.v.s. kaze: “Zastitite se od vatre dzehennemske, pa makar sa pola hurme.”