Samilost

Musliman je po svojoj prirodi milostiv, a samilost je jedna od vrlina koja krasi njegovu narav. Buduci da samilost muslimana proizilazi iz ciste duse i zdravoga duha, da ga napaja dobrom, ulijeva mu sklonost ka cinjenju dobrih djela, a odvraca od zla i svega sto ne valja; on gleda da uvijek bude dobrodusan i susretljiv…

…- a onome ko je takav, nikada nece ponestati samilosti prema drugima, poziva na nju i preporucuje je kuda god da krene, duboko vjerujuci u rijeci Uzvisenog: “…a uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdrzljivost preporucuju i koji jedni drugima milosrdje preporucuju; oni ce biti sretnici!” (El Beled 17-18), rukovodeci se i postupajuci prema Poslanikovim s.a.w.s., rijecima: “Budite samilosni prema onima na Zemlji, pa ce vam se smilovati Onaj koji je na nebu!” (Taberani i Hakim)

“Ko prema drugima nije samilostan, ni drugi nece biti samilosni prema njemu.”

Iako samilost, po svme formalnom smislu, znaci osjecaj prefinjenosti u srcu i sklonosto da se iz dubine duse oprasta i prema drugima bude dobar, ona se uvijek ne moze svesti samo na razinu izljeva emocija, bez ostavljanja tragova na vanjskom svijetu. Naprotiv, samilost ima i svoje vanjske efekte i stvarne ucinke, konkretizirane u nama vidljivom svijetu, kao sto su: oprastanje onome ko pogrijesi i zamoli za oprost, priskakanje u pomoc obespravljenom, pomaganje nemocnog, hranjenje gladnog, oblacenje golog, lijecenje bolesnog, tjesenje razaloscenog, itd. Sve su to znakovi samilosti. U konkretne, oku vidljive i culima osjetljive vidove samilosti, spadaju i slijedeci primjeri:

1. Buharija biljezi da je Enes b. Malik, r.a., rekao: “Otisli smo zajedno sa Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., Ebu Jusufu el-Kajnu, Ibrahimovu poocimu. Allahov Poslanik, s.a.w.s., je uzeo svog sina Ibrahima, zatim ga poljubio i pomirisao. Kasnije smo i mi usli i zatekli Ibrahima kako ispusta dusu, na sto su iz ociju Allahovog Poslanika, s.a.w.s., potekle suze. Vidjevsi to, Abdurrahman b. Avf, r.a., ga je upitao: “Zar i ti Allahov Poslanice?” – na sto mu je on rekao: “To je samilost Ibn Avfe! Zatim je dodao: “Oko place, a srce tuguje! Kazemo samo ono s cim je i nas Gospodar zadovoljan: Ibrahime, tuzni smo zbog rastanka s tobom.”

Poslanikova, s.a.w.s., posjeta svome malom djetetu u kuci njegova odgajatelja, njegovo ljubljenje i mirisanje svog djeteta, njegov obilazak bolesnog djeteta na samrti, i, na kraju, pustanja suze-zalosniceza njim,- sve su to vanjski vidovi samilosti koja nadire iz dubine srca.

2. Buharija takodjer od Ebu Hurejre, r.a., biljezi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: “Iduci putem jedan covjek je zestoko ozednio, pa je naisavsi na bunar, sisao u njega, napio se i izasao. Onda je, nedaleko od sebe, ugledao kako – skapavajuci od zedji – pas dahce i lize zemlju, pa je pomislio: “Mora da je i on kao i ja ozednio?!” Zatim je sisao u bunar, napunio mestvu vodom, uzeo je u zube, popeo se i napojio (zednog) psa. Za to ga je Allah nagradio i oprostio mu.” Upitali su ga: “Allahov Poslanice znaci li to da cemo i za zivotinje imati nagradu?” Odgovorio je: “Za sve sto ima vlaznu dzigericu slijeduje nagrada.”

Spomenuti covjek, pomucio se, sisao u bunar, nalio vode i napojio zednog psa. Sve je to odraz samilosti koju je osjetio u svome srcu, jer da nije bilo toga ne bi ucinio ono sto je ucinio.

3. Buharija, preko Ebu Hurejre, r.a., od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., biljezi i obrnut slucaj za koji je rekao: “Jedna zena je na mukama zbog toga sto je zatvorila macku, sve dok nije uginula. Zbog toga joj je, kada je dospjela u Dzehennemsku vatru, receno: “Od kada si je zatvorila nisi joj dala ni da jede ni da pije, a niti si je pustila da sama lovi i jede insekte po zamlji.”

Postupak spomenute zene, sam po sebi, govori o njenoj bezdusnosti, surovosti i nemilosrdnosti njenog srca. A ne smije se zaboraviti da se samilostiz srca uzima samo onima koji su nesretnici.