Samo radi Allaha

U četvrtak ujutro, 6. Novembra 1997. godine, moj identitet je otkriven ne samo meni, već i svakoj osobi koju bih srela od toga dana. Odlučila sam da nosim hidžab i da počnem razvijati sebe kao svjesniju muslimanku. Tog dana ja sam objavila svijetu da sam muslimanka i da se više ne bojim biti ono što jesam…

Za one među vama koji ne poznaju riječ hidžab – ono u bukvalnom prijevodu znači “prepreka”, ili – nešto što pokriva i skriva u potpunosti. U današnjim neislamskim društvima, pravo značenje hidžaba je često zamijenjeno pojmovima kao što su mahrame, šalovi i slično. Mnogi ljudi nemaju znanja o tome zašto se muslimani moraju oblačiti čestito, a zbog ovog neznanja i nerazumijevanja, pojavljuju se mnogi stereotipi i pogrešne predstave.
Neću ulaziti u sitne detalje o svrhi hidžaba, niti se upustiti u beskrajnu raspravu da li je hidžab obavezan za muslimane. Postoji mnogo odličnih knjiga koje detaljno razmatraju propisno muslimansko odijevanje. Bolje od toga, sugerišem vam da uzmete Kur’an i pročitate ajete koji govore o čestitosti i odijevanju.

U suri 24: Al Nur (ili Svjetlo), ajeti 30-31 kažu:
“Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa vidi išta što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima…”

Danas sam ovdje jednostavno da bih s vama podijelila svoje lično iskustvo, u nadi da ćete pronaći i uvidjeti značaj i smisao inspiracije u onome što ću reći.

Odgojena u muslimanskoj porodici, odrasla sam uz osnovne, fundamentalne principe i vrijednosti koje Islam ugrađuje u čovjeka. Naučili su me da klanjam, postim, da budem velikodušna i ljubazna, i da milostivo dijelim Allahovu vjeru sa onima koji su oko mene. Ideja o “pokrivanju glave” bi mi s vremena na vrijeme došla na um, ali jedna misao bi uvijek slijedila tu ideju – “Ne dok nisam spremna!” Nikad uistinu nisam shvatala šta hidžab znači. Često sam mislila da je to pametan način muškaraca da drže ženu pod kontrolom.

Ubrzo sam shvatila da nisam bila u pravu. Zapravo, hidžab je bio odličan način žene da traži oslobođenje, poštovanje i potpunu slobodu od seksualnog zlostavljanja i zadovoljstva. Godinama i godinama ja bih se budila ranije da bih napravila frizuru u skladu sa onim što je bilo “u modi” u to vrijeme. Provela bih preko sahat vremena nanoseći šminku na lice, pokušavajući da budem lijepa – ali skoro nikad nisam bila sigurna – lijepa za koga? Svako jutro ja bih izašla vani u svijet – ne baš spremna da budem ocijenjena samo na osnovu mog fizičkog izgleda, a da me ocjenjuje svaka osoba koju bih srela na putu.

Sada kada se sjetim onoga što sam bila tada, osjećam se zahvalna Allahu Uzvišenom zbog toga što me je doveo ovako daleko. Neko vrijeme, bila sam zbunjena i nekako izgubljena, kao što su mnoge mlade žene u neislamskim zemljama – očajno pokušavajući da se uklopim u društvo koje diktira da je ljepota u golim i mršavim tinejdžerkama na plakatima koji reklamiraju parfem i donji veš. Nedavno sam pročitala da manekenke i glumice kojima sam se nekad divila, praktično moraju da se ubijaju da bi izgledali onako. Od face-liftova do liposukcije. Neke čak idu tako daleko da otklanjaju rebra da bi imali sićušan struk!
Što sam više pokušavala da se uklopim, to sam se više osjećala frustrirano. Konačno sam shvatila da slike koje mi se prikazuju 24 sata dnevno ne bi nikako mogle biti istinita predstava oslobođenja žena. Bila sam uvjerena da mora postojati jednostavniji odgovor negdje.

U tom trenutku, odlučila sam da počnem više razmišljati o hidžabu. I razmišljala sam. 3,5 godine ja sam razmišljala o nošenju hidžaba, ali strah u meni je bio ogroman. Bojala sam se šta će moji prijatelji reći. Bojala sam se šta će moji profesori i kolege reći. Bojala sam se da će me tretirati loše na poslu, ili još gore – da ću dobiti otkaz! Sve ove misli su mi prolijetale kroz glavu, svakim danom. Svaki put kada bih ozbiljno pomislila da se pokrijem, rekla bih: “Ali nisam spremna još!” Vrlo lahak izgovor, moram priznati! Konačno sam rekla sebi, “Džennifer, moraš razmišljati dugoročno!” Kada kažem dugoročno, ne mislim na iduću sedmicu ili nekoliko mjeseci ili čak 25 godina od sad. Mislim na Ahiret – život poslije smrti.

Postavila sam sebi vrlo direktno pitanje. Koga da se bojim? Ovih stranaca koje ne poznajem, ili Allaha? Napokon sam uvjerila sebe da je došlo vrijeme da učinim jedan korak bliže Allahu, ma koliko da je to izgleda teško u tom momentu.

Dok sam prolazila kroz posljednje sumnje, ajet u suri El Bekare (ajet 286), nastavio je da me probada u srce: “Allah ne opterećuje nikoga preko njegovih mogućnosti”. Ove riječi su mi dale hrabrost da konačno izaberem pravu stvar. U tom momentu, ja sam rekla: “Allahu, stavit ću ovaj hidžab jer u svom srcu vjerujem da to Ti tražiš od mene. Molim Te da me vodiš i da mi podariš snagu za ovo.”

Prošlo je preko godinu dana od tada i mogu vam iskreno reći da se nisam nikad osjećala slobodnijom i da nikad nisam živjela u ovakvom miru sa samom sobom ili sa okolinom. Fer bi bilo priznati da to nije bilo nimalo lahko učiniti. Iskreno rečeno, to je vjerovatno bio najteži izazov s kojim sam se morala suočiti u životu. Zar to nije ironično? Stvari koje su nam od najveće koristi i koje imaju najveći smisao su često stvari koje ne spoznamo odmah ili ih teško prihvatamo.

Morala sam da se suočim sa raznim neumjesnim komentarima. Ali, nakon svega, ja sam donijela ličnu odluku da povećam svoje vjerovanje i da postanem bolja muslimanka. Za mene, hidžab ne predstavlja samo čestitost, čistotu, pobožnost i zaštitu, nego uistinu je to i potpuno stanje poštovanja i oslobođenja. Elhamdulillah, ja sam slobodna!