Samoozljeđivanje kao način zaboravljanja na probleme

PROBLEM: Nedavno sam saznala da se osoba koju jako volim, moja prijateljica, samoozljeđuje žiletom. To me mnogo pogodilo i dovim Allahu za nju. Ali, ja bih da još nekako više pomognem. Strah me je iskazati joj kako me je to pogodilo, jer znam da mi o tome nikada više ne bi pričala. Čitala sam tekstove koji ovaj problem osvjetljavaju s psihološkog gledišta. Međutim, nisam pronašla konkretan tekst o tome s gledišta islama. Znam da je grijeh nanositi sebi štetu i ozljede, ali bih voljela da vi napišete jedan tekst o tome. Vjerujem da ovaj problem postoji među muslimanskom omladinom, na našu veliku žalost. Ja ne znam kako da joj više pomognem, osim dovom.

SAVJET:  Uvažena sestro, doista bi se mnogo toga moglo kazati vezano za spomenutu pojavu, a mi ćemo spomenuti samo nekoliko najbitnijih stvari, kako pravnih (fikhskih) tako i pedagoško-odgojnih.

Prvo, spomenuti čin samoozljeđivanja islamom je zabranjen. Islam u svom savršenstvu mnogo pažnje posvećuje ljudskom životu, čovjekovom zdravlju i zbog toga su preventivno zabranjene mnoge stvari, sve s ciljem kako bi se očuvao ljudski život i kako bi se očuvalo ljudsko zdravlje.

Isto tako, islamski učenjaci veoma često spominju da je ljudsko tijelo Allahov dar čovjeku i on ne može da raspolaže s njime kako on hoće, već u granicama onoga što je dopušteno. Ljudsko tijelo ima svoju svetost koju nije dozvoljeno povređivati. Jedna od stvari koja je zabranjena jeste unakažavanje ljudskog tijela.

Drugo, osoba koja ima naviku samoozljeđivanja samim tim postupkom pokazala je da ima ozbiljnih psiholoških problema s kojima ne zna da se nosi i da joj je potreban tuđi savjet i pomoć. Stručni i kompetentni ljudi, koji toj pojavi pristupaju s psihološke strane, smatraju da takva osoba to čini da bi umanjila emocionalnu tegobu i bol situacije u kojoj se trenutno nalazi, misleći da će, ako se samoozljeđuju i sebi na taj način nanose bol, tako zaboraviti na bolove i problema s kojim se susreću u svakodnevnom životu.

Ovakav način rješavanja problema nije ništa drugo do produbljavanje psihičke krize osobe koja je odlučila “riješiti” svoje probleme na način što će, nanoseći sebi fizički bol, trenutno zaboraviti na emocionalnu bol. Nije to prvi pogrešan put koji su ljudi, zaboravivši zašto su stvoreni i šta je cilj njihovog boravka na zemlji, odabrali da bi riješili svoje probleme. Postoji veliki broj narkomana, alkoholičara, pušača, onih koji se odluče na samoubistvo, a koji to sve čine samo kako bi nakratko zaboravili trenutni problem kroz koji prolaze, a za čije rješenje nemaju odgovora.

Ovdje do izražaja dolazi pomoć ljudi sa strane. Oni koji primijete da određena osoba ima naviku da se samoozljeđuje trebali bi da interveniraju, da pokušaju pomoći toj osobi. Jedna od najboljih metoda jeste razgovor s tom osobom tokom kojeg će se ohrabriti i pozvati na realno sagledavanje situacije, pokušati je pozvati da razmisli šta u stvarnosti postiže samoozljeđivanjem i da li je na taj način riješila problem ili ne. Spomenute osobe nerijetko se odaju samoozljeđivanju zbog gubljenja samopouzdanja, stoga ih treba prvenstveno saslušati, da shvate da postoji neko ko želi da im pomogne, da shvate da nisu odbačeni i zaboravljeni, i to im sigurno može mnogo pomoći.

Isto tako, takvim osobama treba preporučiti odlazak kod stručnih osoba koje će putem razgovora shvatiti šta je istinski razlog samoozljeđivanja i kako da se prevaziđu problemi koji su u osnovi uzrokovali samoozljeđivanje. Normalno, ključna stvar u svemu tome, po mom skromnom mišljenju, jeste čovjekova udaljenost od Gospodara. Siguran sam da samoozljeđivanje nema mjesta u životu vjernika i vjernice. Oni znaju da je dunjalučki život protkan iskušenjima kako bi se pokazalo ko će u tim kriznim momentima biti pokoran, a ko nepokoran.

Vjernik i vjernica prvenstveno znaju da sva iskušenja koja ih zadese, nisu ih mogla zaobići, pa makar se u tome ispriječilo cijelo čovječanstvo, i da, ako se strpe i Allahu zahvale, da ih za to čeka velika nagrada kod Gospodara. Dalje, oni nemaju potrebe da samoozljeđivanjem zaboravljaju probleme koji su ih zadesili, pa oni imaju 24 sata otvorenu mogućnost da svoj problem putem dove kažu Svemogućem Gospodaru, koji, kada želi nešto, samo kaže: “Budi!”, i ono bude.

Kada bi spomenute osobe, one koje se odluče na samoozljeđivanje, znale koliku slast osjećaju vjernici kada u kasnim noćnim satima ponizno i skrušeno stoje pred svojim Gospodarom, kroz suze na sedždi Njemu kazujući svoje probleme, shvatili bi tada koliko su oni siromašni i koliko su griješili kada su samoozljeđivanjem bježali od problema koji su ih zadesili.

Pravi vjernik, ako spozna veličinu svoga Gospodara, Njegov rahmet i dobrotu prema robovima, nikada neće zapasti u problem zbog kojeg će pomisliti da putem samoozljeđivanja, duhana, alkohola, samoubistva, rješava probleme pred kojima se trenutno nalazi.

Vjernik, u svom najvećem uzoru, Allahovom miljeniku, ima praktičan primjer rješavanja problema. On, iako Allahu najdraži rob, prolazio je kroz velika iskušenja, kojih je bilo toliko da se ne mogu prebrojati, ali ih je znao riješiti, i nikada se nije bojao problema, već je hrabro poduzimao ono što je u njegovoj mogućnost, a za ostalo se oslanjao na Uzvišenog Gospodara.

Pa ako je on, kao Allahu najdraža osoba prolazio kroz ispite i iskušenja, pa da mi budemo podvrgnuti ispitima mnogo je prioritetnije. U osnovi, ljudi koji su se odlučili na samoozljeđivanje, u stvarnosti nisu svjesni činjenice da svi ljudi imaju problema i, po njihovom shvatanju, svi bismo trebali da se  samoozljeđujemo i da kao noj zabijamo glavu u pijesak i smatramo da su problemi nerješivi. A Allah najbolje zna!

Dr Pezić Elvedin