Sašaptavanje u društvu

U suri El-Mudžadela, u 10. ajetu, Uzvišeni Allah kaže:

“Ne vidje li one kojima je zabranjeno da se sašaptavaju kako se zatim vraćaju onome što im je zabranjeno i sašaptavaju se o grijehu, neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku?! A kad ti dolaze, pozdravljaju te onako kako te Allah nikad nije pozdravio, i među sobom govore: “Trebalo bi da nas Allah već jednom kazni za ono što govorimo!” Dovoljan će im biti Džehennem! U njemu će gorjeti, a užasno je to krajnje odredište! O vi koji vjerujete, kada se među sobom došaptavate, ne došaptavajte se o grijehu, neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku, već se došaptavajte o dobročinstvu i bogobojaznosti, i bojte se Allaha, pred Kojim ćete okupljeni biti. Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi rastužio one koji vjeruju, a to ne može njima nimalo nauditi, osim ako to Allah dopusti. A vjernici neka se samo u Allaha pouzdaju!“

U jednom od hadisa Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi wa sellem, je rekao: „Ako vas je trojica, nemojte da se dvojica došaptavaju mimo trećeg, jer će ga to rastužiti.‘“ (Buharija i Muslim)

Jesmo li se ikada našli u situaciji da se dvije osobe u našem prisustvu sašaptavaju? Jesmo li se ikada zbog toga osjećali neugodno?

Sjećam se, prije nekoliko godina, odlaska u jedno udruženje. Trebalo je da se dogovorim s njima o saradnji. Ono što nisam još nikada zaboravila jeste ono kako sam se osjećala tokom svog prvog boravka u tom udruženju. Dok sam sjedila na prijemu, dvije sestre su međusobno šaputale, s vremena na vrijeme pogledajući prema meni. Ne mogu još nikada sa sigurnošću reći da li su pričale tada o meni, ili nečemu sasvim drugom, ali mogu sigurno reći da su otvorile vrata sumnji i osjećaju nelagode.

Iz navedenih ajeta možemo vidjeti da je sašaptavanje bilo u doba Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi wa sellema, svojstvo munafika (licemjera) i da je kod vjernika izazivalo negativna osjećanja. Iako često takvo ponašanje u društvu drugih smatramo sitnicom, trebamo imati na umu, kao vjernici, da takvo ponašanje nije lijepo, etično niti ugodno za onoga ko se nalazi u našem društvu.

Ukoliko sa drugom osobom pričamo nešto uopšteno, onda bismo to trebali uraditi naglas, tako da ostali čuju i budu oslobođeni nelagode i sumnje. Ukoliko pričamo nešto tajno, nešto što nije za treću osobu, onda to ne bismo ni trebali pričati u društvu drugih. Trebamo sačekati da osoba ode, rastati se, napustiti druženje i onda razgovarati o tajnom.

Tihi razgovori, šapat i smijeh nakon takvog razgovora dovode treću osobu u jako neugodnu situaciju. Da li da se nasmije? A šta ako je smijeh zbog nje lično? Da li da ignoriše? A šta ako nešto sasvim drugo pričaju? Kako u hadisu kaže naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, u najmanju ruku, takav gest će rastužiti treće lice i unijeti u njegovo srce nespokoj, sumnju i nesigurnost.

Zbog toga, kao vjernici, oni koje vjera odgaja da vode računa o drugima, trebamo iščitavati kur’anske ajete i hadise, razmišljati duboko o njima i jedno po jedno primjenjivati. Samo učenje, bez razmišljanja i primjene, čini da vjernik bude nepotpunog ahlaka, lošeg odgoja. I upravo zbog toga, nažalost, imamo niz vjernika od kojih su oni koji nisu vjernici na puno višem stepenu moralnosti i odgoja a što u osnovi ne bi trebalo biti, jer je islam najljepša i najpotpunija vjera.

Molim Allaha da nas učini od onih koji istinski slijede Kur’an i hadis, i od onih koje Kur’an odgaja. Amin.