Svadba i njeni običaji

Nakon vjenčanja kod mnogih muslimana se uobičajilo međusobno razmjenjivanje burmi – prstenja, između mladenaca. Ovo nije od Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upute i nije poznato da su to muslimani prakticirali u svojoj dugoj tradiciji…

Želja nam je da, uz Allahovu pomoć, pojasnimo na koji način da se osnuje bračna zajednica, a da sâm njen početak ne bude popraćen nepokornošću našem Stvoritelju. Koji su to običaji koji se praktikuju tokom ženidbe? Na koji način se radovati, sa čime to veselje upotpuniti, a da se tom prilikom ne bude nepokorno Onome koji nam je omogućio pomenutu blagodat.

Prosidba i vjenčanje

Mladić će izabirati svoju buduću životnu saputnicu shodno Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima: “Žena se ženi zbog četri stvari; njenog bogatstva, njenog roda, njene ljepote i njene vjere, pa se prihvati one koja ima vjeru…” (Buhari, 5090; Muslim, 1466.) Obično ide mladoženja u prosidbu sa nekim od svoje bližnje rodbine ili poznanika kao što je otac, amidža ili brat radi upoznavanja sa rodbinom nevjeste i nje same. S tim da to može uraditi majka ili sestra i osobe slične njima, kako bi se mogle što bolje upoznati sa budućom nevjestom, jer one mogu da vide kod djevojke ono što drugi ne mogu. Prilikom prosidbe mora se paziti na “osamljivanje” između budućih supružnika, jer to nije dozvoljeno sve dok ona ne postane njegova supruga.

Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selem: “Neka se čovjek nipošto ne osamljuje sa ženom (koja mu nije bliži rod), ako s njom nije njen mahrem.” (Buhari, 3006; Muslim, 1341.) Nakon prosidbe pristupa se šerijatskom vjenčanju, mada se ono može odgoditi i za sam dan svadbe. Pohvalno je da vjenčanju prethodi donošenje zahvale Allahu, salavat i selam na Njegova poslanika, i prouči se prvi ajet iz sure En-Nisa, 102. ajet iz sure Ali-Imran i 70 i 71. ajet iz sure El-Ahzab.

Od šartova za valjanost i ispravnost vjenčanja su slijedeći:

● Poznavanje mladenaca i njihovo imenovanje kod onoga ko vrši sam čin vjenčanja

● Međusobno zadovoljstvo mladenca po pitanju stupanja u brak. Naročito mlade: “Ne vjenčaje se raspuštenica dok se ne upita za saglasnost, niti djevojka dok ne dadne dozvolu.” (Buhari, 5136; Muslim, 3538.)

● Prisustvo staratelja sa djevojčine strane, jer je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Nema braka osim sa starateljem.” (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami`a, Albani, 7557.)

● Prisustvo dva pravedna svjedoka. Rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Nema braka osim sa starateljem i dva pravedna svjedoka.” (Bejheki, hadis sahih Sahihu Džami’a, Albani, 7557.) Rekao je imam Tirmizi, Allah mu se smilovao: “Po ovome su radili učeni Poslanikovi, sallallahu ‘alejhi ve sellem, drugovi kao i oni koji su došli poslije njih od tabina i drugih, i rekli su: “Nema braka osim sa svjedocima”, i nisu se po tom pitanju razišli kod nas oni koji su nam prethodili osim grupa učenjaka koji su došli poslije.” (Tuhvetu Ahvezij bi šerhi Džami`a Tirmizi 4. dio 198. str.) Isto tako prilikom sklapanja braka se određuje mehr (vjenčani dar) oko kojeg su se mladenci prethodno dogovorili i kojeg je mladoženja dužan dati svojoj supruzi.

Nakon vjenčanja kod mnogih muslimana se uobičajilo međusobno razmjenjivanje burmi – prstenja, između mladenaca. Ovo nije od Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upute i nije poznato da su to muslimani prakticirali u svojoj dugoj tradiciji. Zbog toga je bolje da se pomenuti običaj ostavi i ne prakticira, kako ne bi zapali u oponašanje nevjernika, a to nam je zabranjeno. Šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, je mišljenja da je to u najblažem obliku pokuđeno (mekruh), a ukoliko je burma stavljena s ubjeđenjem da je ona razlog ljubavi između supružnika i da njeno skidanje i nenošenje ostavlja traga na bračnu vezu, u tom slučaju je haram. (Fetava Džami`a Lil-Mer`etil Muslime, Fetava Ulema`i Beledil- Haram, Islamweb.net: Fetva br. 5080.)

Sunet je da se nakon vjenčanja obznani brak. Rekao je Poslanik, sallalllahu ‘alejhi ve sellem: “Obznanite brak!” (Tirmizi, Ibn Madže, hadis hasen, Albani Adabu Zefaf)

Poziv na svadbu

Nakon vjenčanja slijede pripreme za svadbu. Svako prema njegovim mogućnostima, pazeći da ne dođe do rasipništva i prekomjernog trošenja što nam je zabranio Uzvišeni, kako stoji u prevedenom značenju ajeta: “Ali ne rasipaj mnogo. Jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.” (Prijevod značenja El-Isra’, 26-27.) Mladoženja je taj koji snosi troškove svadbe. Poziv na svadbu se vrši svim mogućim dozvoljenim komunikativnim sredstvima. Ukoliko bi se tom prilikom koristile pozivnice nema nikakve zapreke jer je to jedan od načina pozivanja na svadbu.

Priprema nevjeste

Nema sumnje da je svadba i početak bračnog života jedan od važnijih događaja u životu nježnijeg spola. I svaka djevojka će se potruditi da izgleda što je moguće ljepše i prikladnije na njenoj svadbi. S tim da će paziti da prilikom uljepšavanja i ukrašavanja ne zapadne u stvari koje vjerom nisu dozvoljene. Odabir odjeće treba da bude u skladu sa islamskim načelima tj. da ne bude prozirno ili kratko, te da ne otkriva stidna mjesta kod žêna i da rukavi u haljine, u najmanju ruku, dosežu do nadlaktica. To zato jer je ispravnije mišljenje da je ženi dozvoljeno da ispred druge žene otkrije ono što je uobičajeno da kod nje vidi njena bližnja muška rodbina. Nema strogo određene boje za nevjestinu haljinu. Sve su dozvoljene, pa čak ako obuče i bijelu haljinu, sa prethodno pomenutim adabima, jer sa tim se neće poistovjetiti sa nevjernicama. To je prošireno među muslimanima i skoro svaka muslimanka prilikom udaje oblači takvu haljinu (Medžmu`atul Es`ileti Tuhimu El-mer`ete Ibn Usejmin).

Dozvoljeno joj je da se našminka i da stavi nakit kakav želi. Međutim, neće se mirisati kako ne bi, slučajno, drugi muškarci osjetili njen miris. Ovdje treba napomenuti da se prethodno rečeno odnosi na naše sestre koje su pokrivene i koje su prihvatile islamski način odijevanja. Ona sestra koja nosi nikab (zar) nakon svog potpunog dotjerivanja obući će na sebe džilbab i nikab. Ona sestra koja ne nosi nikab nego samo mahramu treba da izabere između dvije stvari:

● Da se ne šminka ili da nakon što se našminka preko njenog lica stavi određeni prekrivač, poput vela, te na taj način prekrije njenu ljepotu i ukrase pokoravajući se sa time Allahovim, subhanehu ve te’ala, riječima: “A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje.” (Prijevod značenja An-Nur, 31.)

Dan svadbe

U dogovoreni dan dolaze svatovi po mladu. Tom prilikom ulaze u kuću i bivaju ugošćeni i počašćeni od strane mladine porodice. Dok su svatovi u kući obično netko od mladine bližnje ili daljne rodbine okiti auta sa cvijećem ili drugim darovima poput peškira, košulja ili platna. Kad je sa tim završeno, a prethodno već obavljeno vjenčanje, mlada obučena i spremna za polazak u njen novi dom izlazi zajedno sa mladoženjom i nekim od mladoženjine bliže ženske rodbine (npr. sestra ili tetka) ili to budu dvije ženske osobe, jedna sa mladoženjine strane, a druga sa mladine. Na putu od kuće do auta obično se mlada posipa sa cvijećem, bonbonima i sitnim novcem koji sakupljaju malena djeca. Ovo je dozvoljeno osim ukoliko ne bi ušlo u rasipništvo. (Islamweb fetva broj: 68293.) Nakon toga se zapućuju u njihov novi zajednički dom.

Dolazak svatova u mladoženjinu kuću

Nakon dolaska svatova u mladoženjinu kuću (ili mjesto svadbe), nema nikakvog posebnog dočeka mlade. Prilikom ulaska u njen novi dom lijepo je da tom prilikom poljubi njenu svekrvu, zaove, a potom i ostale zvanice. Ljubljenjem svoje nove porodice ukazuje im poštovanje i da ih prihvata kao svoju novu porodicu. Potom mlada sjeda na mjesto prethodno za nju pripremljeno. To može da bude stolica ili neko uzvišenije mjesto. Ovaj način sjedenja nije od pokuđene vrste sjedenja i ne smatra se oholim jer je cilj od toga da sve prisutne zvanice vide mladu. (Fetva Šejh Munnedžid br. 46979.)

Svadbeno veselje

Potom počinje svadbeno veselje koje ne treba da proprati grijeh i zabranjene stvari kao što su: miješanje muškaraca i žena, muzika, alkoholna pića i sve ostalo što je suprotno islamskim normama. Svi načini halal-razonode mogu se ovom prilikom uprazniti. Nema nikave zapreke da se upražnjavaju specifične muške igre da bi se zabavili prisutni gosti. Lijepo je da neko održi prigodnu riječ, da se izvode ilahije, međusobna takmičenja i sl. Neke od tih igara su donedavno bile upražnjavane na bosanskim svadbama, u to doba zvanim “pirovima” ili “pilavima”. Tada su održavane utrke konja, pješaka, gađanja itd. (Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini/Antun Hangi, Vjerski običaji muslimana/Enver Mulahalilović)

Ženama je dozvoljeno da prilikom svadbe koriste def. Imam Buharija, Allah mu se smilovao, je naslovio jedno od poglavlja u svome Sahihu: Poglavlje “Udaranje defa prilikom svadbene gozbe”. Tu je zabilježio hadis kojeg prenosi Erubejjia kći Muaviza sina Afra da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, došao i ušao kod nje kada je dovedena svome suprugu i sjeo je na njenu postelju, a dvije njihove ropkinje su udarale def i spominjale plemenite osobine onih koji su ubijeni od njenih predaka na dan Bedra. (Buhari, 5147.) I rekao je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Razlika između halala i harama je glas i def u braku (na svadbi).” (Tirmizi,Nesa’i, hadis hasen, Irvaul Galil, 1994.)

Rekao je šejh Salih Fevzan: „Nema smetnje da se tom prilikom recituje poezija, uče ilahije ili pjesme koje ne pobuđuju strasti ili sadrže u sebi neprikladne riječi.“ (Salih Fevzan, Fetava Elmer’eti El-Muslimeh, Adabu zefaf) Dozvoljeno je da se za tu priliku unajmi ž‍ena koja će pjevati i recitovati te pjesme. (šejh Munedž‍id fetva br. 52804.) Sve ovo je uslovljeno sa time da ‍žene budu udaljene od muškaraca i da oni tom prilikom ne čuju njihove glasove.

Svadbena gozba

Svadbena gozba je hrana koja je spremljena i priprimljena posebno za svadbu. Ona je sunnet. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi nakon ‍ženidbe s nekom od majki pravovjernih, radijallahu ‘anhune, pozvao ashabe i napravio gozbu. Tako je prilikom ‍ženidbe sa Zejneb, radijallahu ‘anha, pripremio ovcu. (Buharija 5168.) A na svadbi Safije, radijallahu ‘anha, gozba je bila od datula i kaše. (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Mad‍e, sahih, Albani.) Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je Abdurahmanu b. Avfu nakon što ga je obavijestio da se ož‍enio rekao: “Napravi gozbu pa makar sa jednom ovcom.” (Sunen Ebu Davud, sahih Albani, 2109.)

To je najmanje sa čim se može napraviti gozba. Iako nam praksa Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukazuje da to mož‍e da bude i sa nečim manjim od toga. Mustehab je da gozba bude na osnovu mogućnosti mladoženje. (Nejlul evtar, 6. dio, 195. str.) Kao što prilikom pravljenja gozbe treba paziti da se ne rasipa sa hranom i pićem, u tolikoj mjeri da se nakon završetka gozbe ta hrana baca u korpe za otpatke. Bojati se za one koji tako rade da im Allah ne oduzme tu blagodat jer je Uzvišeni rekao: “I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.” (Prijevod značenja El-A’raf 31.)

Tko se poziva na svadbenu gozbu

Pozivaju se svi društveni slojevi ne izabirajući zvanice po njihovom ugledu, polož‍aju ili društvenom utjecaju. Poziv na svadbu može biti pojedinačan, ličan ili uopšten, i otvorene prirode. I onaj, kome se uputi poziv lične prirode, dužan je odazvati se ukoliko svadba ne sadrži u sebi zabranjene stvari na što ukazuju Poslanikove, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječi: “Pet je prava muslimana kod muslimana… odazivanje na poziv…” (Buhari 1240.), a u predaji kod Muslima: “… i kada te pozove onda mu se odazovi!” (Muslim, 2161-5.) A ukoliko je poziv opšte prirode, nije se duž‍an odazvati.

S tim da će domaćin, prilikom odabira i pozivanja zvanica, voditi brigu o Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, riječima: “Najgora hrana je hrana svadbene gozbe. Na nju se pozivaju bogati, a ostavljaju siromašni. A onaj koji se ne odazove “pozivu” nepokoran je Allahu i Njegovom poslaniku.” (Buhari, 5177; Muslim, 1432-107.) Osim ukoliko ne bude imao jedno od slijedećih opravdanja za neodazivanje pozivu:

● Da sumnja u hranu
● Da bude samo za bogate
● Da na istoj gozbi bude neko čije će ga prisustvo uznemiriti ili mu nepriliči njegovo sjedenje
● Da ga poziva bojeći se njegovog zla, iz pohlepe za njegovim ugledom ili da ga potpomogne na neistini
● Da na gozbi bude alkohol, zabava, prostirka od svile ili slika u kući
● Da ima opravdan razlog za nedolazak. (Subuls-selam/San`ani)

Izvor: El-Asr