Sestra sa Down sidnromom

…Nismo znali da se u ovoj džamiji klanja 20 rekat teravih namaza umjesto 8 na koji smo bili navikli u starom komšiluku. Najveća briga mi je bila kako će Asija obaviti 20 rekata… Ovo je za nas bio alarm za buđenje uz čiju pomoć smo spoznali istinske mogućnosti naše sestre. Ona je bila uporna i to je željela. A imamo normalne osobe bez imalo poteškoća koje to niti žele niti su uporni. Zašto mi ne možemo imati pri sebi ovoliko iskrenosti u ibadetu?…

Ovo je uistinu nevjerovatna priča u ovom mjesecu ramazana. Ova priča nije o meni ali je o mojoj posebnoj maloj sestrici, Asiji. Kada kažem posebnoj, to zaista i mislim jer moja sestra nije kao mi, ona je darivana jednim kromosomom viška, rođena je sa Downovim sindromom. Moja porodica i ja smo počašćeni od Uzvišenog Allaha ovim poklonom. Ona je posebno dijete koje unosi radost u život i koja osvijetljava naš svaki dan, i koja nikada ne propusti da bude uzrokom osmijeha na našim licima i to svaki dan.

Moja majka je podučila Asiju kako da posti od rane mladosti, i to od njene 8-me ili 9-te godine života. Ona je počela da posti ramazan po četvrtinu dana, pa zatim po pola dana sve dok nije bila u mogućnosti da posti cijeli dan bez ikakvih pritužbi. Moja majka je nikada na to nije prisiljavala ali jeste je naučila da samim time što ona posti može da nauči ogromnu lekciju kako je ljudima koji nemaju hrane, šta je preživljavala vojska Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem kada su morali ići u borbu u toku ramazana a to sve kako bi ona razvila smisao za strpljenje.

Hvala Allahu, moja sestra može govoriti, čitati, jesti, oprati svoju garedrobu, a i pomagati nam u kućnim poslovima. Nikada mi nije sinulo na pamet da moja mala sestra može nesmetano da radi sve poslove kao i ostali ljudi bez obzira na njenu invalidnost. Ova godina je jako važna za nas. Kada je moja sestra bila rođena, doktor je rekao da ona neće živjeti duže od 10 godina. Hvala Allahu, na 4-ti juli ove godine Asija je napunila 20 godina!!

Uselili smo se upravo u novu kuću i drugog dana ramazana sam zamolila moga oca da nas odvede u obližnju džamiju jer je majka bila bolesna. To je dio naše tradicije, da idemo svi skupa na teravija namaze u džamiju, i da povedemo moju malu sestru s nama. Nismo znali da se u ovoj džamiji klanja 20 rekat teravih namaza umjesto 8 na koji smo bili navikli u starom komšiluku. Najveća briga mi je bila kako će Asija obaviti 20 rekata. Dovila sam Allahu da svi uspijemo obaviti teraviju namaz. To nam je bilo također prvi put da klanjamo i jaciju namaz ujedno i to zajedno sa vitr namazom. Moji roditelji su bili šokirani kako je moja sestra to sve uspjela.

Ovo je za nas bio alarm za buđenje uz čiju pomoć smo spoznali istinske mogućnosti naše sestre. Ona je bila uporna i to je željela. A imamo normalne osobe bez imalo poteškoća koje to niti žele niti su uporni. Zašto mi ne možemo imati pri sebi ovoliko iskrenosti u ibadetu? Moja sestra me postidjela! Ali ja sam jako ponosna na moju sestru. Ona je moja inspiracija da budem bolja osoba. Ovo je za nas zaista poseban ramazan. Kako da ne budemo zahvalni na tome što nas je Allah počastio njenim rođenjem u našoj porodici?

Ona također uči u Kur’anu, pamti dove koje uči redovno. Hvala Allahu ona posjeduje jak takmičarski duh, tako da čak napominje mene i moje ostale sestre da klanjamo namaze na vrijeme. Kakav je ona nama poklon od Allaha!!

Hvala Allahu na ovome poklonu! Hvala ti Asija što si moja mala sestra. Sada smo u zadnjoj trećini ramazana i dovim Allahu da svi mi budemo uporni u svojim ibadetima i da ustrajavamo u tome da budemo bolji muslimani. Amin.

Izvor: productivemuslim.com by Aina Hisam
Prevela i prilagodila: Selma K.