Sine moj, ovo je ono na što sam te upozoravao

Taj prizor me je strahovito potresao da sam kriknuo od bola koji sam osjetio u duši. Ljudi su se počeli okretati i gledati u mom pravcu, pa sam oborio glavu i lice pokrio rukama, pokušavajući da zadržim plač od kojeg sam se sav tresao…

Nisam klanjao ranije, mada su me svi savjetovali…moj otac, moja sestra… ali ja se nisam obzirao na to. Jednog dana zazvoni mi telefon, nazvao me brat mog najboljeg prijatelja koji mi plačnim glasom reče “Ahmede, Allah ti olakšao, našli smo Halida mrtvog u njegovom krevetu”…. Vrisnuo sam: “Halida… pa jučer sam bio s njim???” “Klanjaćemo mu dženazu u velikoj džamiji…” spustio sam slušalicu ne mogavši više slušati ove zaprepašćujuće stvari. Gušio sam se u plaču i pitajući se kako je mogao umrijeti ovako iznenadno i ovako mlad. Pa jučer sam bio s njim, a danas mu spremaju dženazu.

Otišao sam plačući do džamije da po prvi put klanjam nekom dženazu, a taj “neko” je bio moj najbolji prijatelj. Želio sam ga da vidim posljednji put, pa sam prošao sve safove i ugledao sam ga zamotanog u neko bijelo platno. Ležao je ispred svih tih ljudi, ne pomjerajući se. Taj prizor me je strahovito potresao da sam kriknuo od bola koji sam osjetio u duši. Ljudi su se počeli okretati i gledati u mom pravcu, pa sam oborio glavu i lice pokrio rukama, pokušavajući da zadržim plač od kojeg sam se sav tresao.

Otac mi priđe, blago me prigrli i tiho šapnu na uho: “Sine moj, ovo je ono na što sam te upozoravao, ali si uvijek glavu okretao i nisi želio da me slušaš. Sine moj, počni klanjati, prije nego dođe vrijeme da tebi drugi klanjaju (dženazu)”. Ove rijeci su mi, u tom trenutku, odjeknule u ušima kao pucanj iz pištolja. Počeo sam se još vise tresti, dok su se drugi počeli spremati za dženazu namaz. Dok smo klanjali ja sam gledao u Halida, razmišljajući o tome šta bi on sada radio da se može vratiti među žive, da li bi nastavio život koji smo do sada živjeli, a nije bilo grijeha a da ga nismo okusili. Ni u snu nisam mogao zamisliti da svemu tome mora doći kraj, a pogotovo ne ovako brzo.

Ponijeli smo Halida na mezarje, spustili ga u kabur i zagrnuli ga zemljom. Onaj bol koji sam do sada osjećao u meni je se višestruko povećao kada sam pomislio da u ovom trenutku Halidu dolaze meleci koji će ga ispitivati o životu na ovom svijetu. “Hoće li im odgovoriti: 60 pjesama sam slušao svaki dan, 20 filmova sam sedmično gledao, s tom i tom djevojkom blud učinio, hiljade cigareta u životu popušio… za ovaj trenutak se nisam ni malo pripremio ni ti sam o tome ikad razmišljao?”

Nije bilo dove koju sam mogao proučiti da mu barem bude malo olakšano… nije bilo dobrog djela koje sam mogao učiniti za njega … jednostavno, za njega je bilo kasno sve. Ostao sam dugo plačući nad njegovim mezarom, jer se nisam mogao pomjeriti. Sve vrijeme je moj otac bio nad menom i čekao da ustanem. Na posljetku sam ustao, okrenuo se i ostavio Halida u njegovom mezaru, dok je on, sa sigurnošću, čuo topot mojih koraka dok sam odlazio i ostavljao ga samog s njegovim djelima.