Abesinac Ebreha (namjesnik Jemena, postavljen od kralja Abesinije) za njega se veže sljedeće kazivanje:

 

Kada je Ebreha vidio da svi ljudi hodočaste Kabu, Allahovu svetu kuću, nije se pomirio s tom činjenicom, nikako nije bio zadovoljan time. Nastojao je da odvrati ljude od toga, ali bezuspješno. Odlučio je da sagradi veliku bogomolju kako bi nju ljudi posjećivali. 

 

🕋 Ali nije znao da Kaba nije obična građevina. Ona je sagrađena po Allahovoj naredbi. Sagradio ju je Ibrahim, alejhisselam, kako bi bila prva džamija u kojoj će se obožavati Uzvišeni Allah. “Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Meki, blagoslovljen je on i putokaz ljudima.” (Ali Imran, 96) 

 

Kada je sagradio Kabu, pozvao je ljude da je hodočaste. “I oglasi ljudima hadž – dolaziće ti pješke, i na kamilama iznurenim, dolaziće ti iz mjesta dalekih” (El-Hadž, 27).

 

Kada je Ebreha vidio kako sa svih strana svijeta dolaze ljudi da hodočaste Kabu, naljutio se i sagradio ogromnu crkvu koja se zvala Kullejs. Nikada do tada slična njoj nije sagrađena. Poslao je pismo Nedžašiji i rekao: “O kralju, sagradio sam ti crkvu kakva nikada nijednom kralju nije sagrađena. Pozvaću sve ljude da hodočaste ovaj hram.” I doista je poslao ljude u svaki grad, u svako selo, da pozovu u hodočašće ovog novog hrama.

 

Dok Ibrahim, alejhisselam, sa sobom nije imao nikoga. Sam je bio u Meki i pozvao ljude. međutim Uzvišeni Allah je dao da njegov poziv dopre do svih ljudi. I učinio je da se hiljadama godina kasnije, pa do današnjeg dana, ljudi odazivaju tom pozivu. 

 

A što se tiče Ebrehe, na njega su se Arapi mnogo rasrdili. Poslali su jednog od njih da posjeti taj hram i on je u njega ušao noću kada ga niko nije čuvao, pa je u njemu izvršio fiziološku potrebu, iz mržnje prema Ebrehi i onome što čini s Arapima i s njihovom vjerom.

 

Kada je Ebreha čuo za to rasrdio se i zapitao: “Zar je moguće da jedan pustinjak dođe i unečisti ovaj hram koji sam ja sagradio?” Mnogo se rasrdio, nakon čega je poslao obavještenje svojim vojskovođama u kojem je stajalo da je čvrsto odlučio da sruši Kabu. Kako su se mogli usuditi na tako nešto? Počeo se pripremati ni ne sluteći kakav će ga ishod čekati.

 

 

Krenuo je Ebreha sa svojom ogromnom vojskom prema Meki kako bi srušio Allahovu kuću. Arapska plemena su saznala za njegov dolazak i pokušali su mu se usprotiviti, ali bezuspješno. 

 

Poslao je nekoliko konjanika s kojima je zaplijenio određeni imetak Kurejšija, od kojeg i dvije stotine deva koje su bile u vlasništvu poglavara Kurejšija, Abdulmuttaliba b. Hašima. 

 

Plemena Huzejl, Kinane i Kurejš su se sastali i dogovorili da se suprotstave Ebrehi, ali kada su saznali za brojnost njegove vojske povukli su se i zaključili da niko nije u stanju da mu se suprotstavi.

 

Ebreha je poslao čovjeka Kurejšijama da im prenese: „Ja ne želim sukob s vama niti želim da prosipam vašu krv. Samo želim da srušim Kabu pa se ne postavljajte između mene i nje.“ Abdulmuttalib mu je odgovorio: „Ni mi nemamo potrebe da se sukobimo, a što se tiče Kabe, mi se nećemo postavljati između nje i Ebrehe.“ Izašao iz Meke i zaputio se ka vojnom logoru Ebrehe. 

 

 

Ebreha je sjedio na svome prijestolju, a oko njega su bili njegovi čuvari. Kada ga je Ebreha vidio, odao mu je počast. Bilo mu je mučno da on sjedi na prijestolju a Abdulmuttalib na zemlji ispod njega, pa je ustao i sjeo na tlo pored Abdulmuttaliba. Između njih bio je prevodioc. “Upitaj ga zbog čega je došao”, rekao je Ebreha. Abdulmuttalib je odgovorio: “Imao sam dvije stotine deva koje mi je oteo tvoj drug, pa zatraži od kralja da mi ih vrati.” 

 

Ebreha je rekao prevodiocu: “Reci mu da sam mu se zadivio kada sam ga vidio, u njemu sam vidio ponos i veličinu. Ali sada kada mi je iskazao svoju potrebu, izgubio je ugled kod mene.” Abdulmuttali je rekao: “A zašto?” “Došao si mi da tražiš svojih dvije stotine deva, a ostavljaš Hram koji predstavlja tvoju vjeru, ne pitaš me za njega? Moliš me za deve, a ne moliš me za Hram koji želim da srušim?”, odgovori Ebreha.

 

Abdulmuttalib mu na to reče: “Ja sam vlasnik deva, a Hram ima svog Gospodara koji će ga sačuvati.” Ebreha ljutito reče: “Ko će me to spriječiti da srušim Hram?” “To je tvoja stvar. Hoće li te spriječiti to je između tebe i našeg Gospodara”, Abdulmuttalib odgovori.

 

Abdulmuttalib je uzeo svoje deve i požurio ka Kurejšijama govoreći: “Izlazite iz Meke jer ovaj čovjek je čvrsto odlučio da sruši Kabu i prospe krv u haremu.” Ljudi su počeli bježati na brda sa svojim porodicama, a Abdulmuttalib je ostao da se drži za halke na vratima Kabe doveći Allahu da sačuva Svoj Hram: “Ni bojazan ni briga ne treba da postoje, čovjek dom svoj štiti, i Ti mjesto brani Svoje, spletke njihove neće pobijediti, moć i snaga Tvoja njih će nadvladati”. 

 

Zatim je naredio svim stanovnicima da izađu iz Meke, što su i učinili, pa je Meka i okolina Kabe postala pusta. Svi su iščekivali dolazak Ebrehe i njegove vojske.

 

 

Harem je ostao pust. Niko ga nije čuvao osim Uzvišenog Allaha. Tog jutra Ebreha, nakon što je podigao svoju vojsku i krenuo da sruši Kabu, sa sobom je vodio i slona s kojim je htio da sruši Kabu. Vojska se usmjerila ka Haremu. U njoj je bio i Husejm el-Hadremi koji je bio zarobljenik, a on je dobro poznavao prava i svetost Harema. Prišao je slonu i šapnuo mu: “O Mahmude, lezi. Lezi ili se vrati odakle si došao, jer je ovo Allahov harem!” 

 

🐘 Ispunjen nadmenošću i ohološću, Ebreha se usmjerio sa slonom i vojskom prema Kabi, mjestu koje je Allah učinio najsvetijim. Međutim, nakon što je slona usmjerio u pravcu Kabe, slon bi zalegao. Nastojali su da ga podignu, ali bezuspješno. Udarali su ga, vikali na njega, ali on se nije podigao. Kada su ga usmjerili prema Jemenu, on je ustao i krenuo. Prema svakoj strani je išao, osim prema Kabi.

 

 

Strah je počeo da obuzima vojsku. Šta je sa ovim slonom? Ustaje i kreće prema svakom pravcu, osim prema Kabi. Šta se to dešava? Iznenada su nebesa nad njima potamnila. Vojnici su pogledali iznad sebe, a i stanovnici Meke koji su se nalazili na brdima, pa su na nebesima ugledali ogromna jata ptica, ptica Eba-Bil. U cjelosti su prekrila nebesa. Ebreha se prestravio, kao i njegova vojska. Ko je poslao ove ptice, i to u ovolikom broju?

 

🦅 Svaka ptica nosila je u svome kljunu po jedan kamen iz Sidždžila, pripremljen da se baci na glave vojnika. U svojim kandžama nosile su po jedan kamen takođe. Odjednom sa nebesa je krenula kiša. Međutim, kakva kiša! To je bila kiša sačinjena od kamenja koje je padalo sa nebesa.

 

Vojnici su počeli da padaju na zemlju. Kamenje je neprestano padalo sa nebesa. Svakog vojnika koji je želio da pobjegne pratila je ptica i gađala kamenom od kojeg bi mu se cijepala glava. Ljudi su bježali na sve strane tražeći spas. Ebreha je zastao i gledao svoje vojnike kako bježe lijevo-desno. I stanovnici Meke su s brda gledali šta se dešava. Molili su Allaha da ih spasi i da spasi Svoj Hram.

 

I sam Ebreha se odlučio na bjekstvo, ali nije znao gdje da bježi. Počeo je da bježi sa nekolicinom ljudi. Mnogu su ubijeni, a rijetki su uspjeli da pobjegnu. Na putu do svoje zemlje Ebrehi se meso počelo, postepeno, od kostiju odvajati. Otpali su mu prsti na rukama, tijelo mu je izgledalo kao iskasapljeno. Umro je odmah po dolasku u svoje mjesto.

 

Uzvišeni Allah je uništio Ebrehu i njegovu vojsku, a onaj ko je ostao u životu ostavljen je kao pouka ljudima. Na ovakav način je Allah uništio Ebrehu i njegovu vojsku i sačuvao Svoj hram i Meku, kao što je u suri El-Fil objavljeno: “Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih  grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio.“

 

Na ovaka način Gospodar čuva Svoj Hram. Hram ima Svog Gospodara koji ga štiti. “I onome ko u njemu bilo kakvo nasilje učini daćemo da patnju nesnosnu iskusi” (El-Hadž, 25) Ovaj događaj je bio pouka za stanovnike Meke, ali i za sve u njihovoj blizini, kako bi shvatili svetost Kabe koju joj je Allah dodijelio.

 

🏷️ Abdulmuttalibov zavjet božanstvima

 

Poglavar Meke Abdulmuttalib b. Hašim zavjetovao se Allahu ako mu podari deset sinova i oni odrastu, budu sposobni da ga brane i štite, da će jednog od njih prinijeti kao žrtvu božanstvima kod Kabe. Pogledajte u ovaj zavjet! Kako ih je šejtan naveo da se zavjetuju Allahu.

 

I doista, Allah mu je dao deset sinova. Od njih su bili Hamza, Abbas, Ebu Leheb, Ebu Talib, Dirar, Haris, Zubejr, a najmlađi od njih bio je Abdullah. 

 

Kada su odrasli i dostigli zrelost, Abdulmuttalib ih je okupio ispred sebe. Rekao je: “O sinovi moji, ja sam se zavjetovao da jednog od vas prinesem kao žrtvu našim božanstvima. Na koga padne strelica, on će biti prinešen kao žrtva.” Svi sinovi su prihvatili očev zavjet: “Učini ono što ti se naređuje, ispuni svoj zavjet. Mi smo tvoji, oče naš.” 

 

Svih deset sinova se okupilo i Abdulmuttalib je zatražio da svaki od njih napiše svoje ime na strelicu za gatanje i da uđe sa svojom strelicom u unutrašnjost Kabe. Unutar Kabe se nalazio kip kojeg su zvali Hubel. Pred ovim kipom nalazile su se brojne strelice za gatanje. Svaki od sinova došao je sa svojom strelicom. Nakon bacanja, izašla je strelica sa čijim imenom? Najmlađeg sina i njemu najdražeg, a on je Abdullah b. Abdulmuttalib.

 

Abdulmuttalib se ražalostio, teško mu je palo što je strelica pala na ovog sina, kojeg je najviše volio, a koji je bio i najmlađi od svih sinova. Ali nije imao drugog izbora osim da ispuni svoj zavjet. Uzeo je nož i privukao sebi svog sina Abdullaha da ga prinese kao žrtvu. Kurejšije koje su sve to posmatrale podigle su se sa svojih mjesta, zaprepastile se i povikale: “Šta to radiš? Ako to učiniš, i drugi ljudi će posle tebe isto to činiti!” Molili su ga da to ne čini. A on je uporno ponavljao: “Učiniću to” i krenuo je da zakolje svog sina.

 

Skočile su ugledne Kurejšije, plemići, pa čak i njegovi sinovi, svi su htjeli da ga odvrate od njegove namjere. Rekli su mu: “Ne čini to sve dok ne budeš imao nikakvog opravdanja.” “A kakvo opravdanje mogu imati?”, začuđeno je upitao. Odgovorili su mu: “U Hidžazu ima jedna vračara. Kod nje se nalazi jedan džin. Otiđi do nje pa je priupitaj, pa ako ti naredi da zakolješ svoga sina, onda tako i postupi, a ako ti ne naredi, onda uradi nešto drugo što će ti narediti. Ako tako postupiš imaćeš opravdanje, a ako ne postupiš, već budeš htio da ga zakolješ, mi ćemo ga otkupiti sa svim našim imetkom.”

 

 

Abdulmuttalib je prihvatio njihov predlog, pa se zajedno sa svojim sinom Abdullahom i nekolicinom Kurejšija zaputio ka Hidžazu do vračare. Svi su znali za nju. Komunicirala je sa šejtanima, džinima.

 

Sve vrijeme putovanja Abdulmuttalib je dovio Gospodaru da mu spasi sina Abdullaha kojeg je mnogo volio. Kada je došao kod vračare, ispričao joj je o svom slučaju, Upitao ju je kako da postupi. Vračara mu je rekla: “Idi sad od mene i dođi sutra.” “Zašto?”, upita Abdulmuttalib. “Mora mi doći moj sluga, šejtan od džina da porazgovaram sa njim”, odgovorila je. A gajb niko mimo Allaha ne može znati.

 

Abdulmuttalib je proveo cijelu noć budan doveći Allahu da mu sačuva sina. Poranio je do vračare. “Šta mi imaš reći?”, upitao je. “Koliko kod vas iznosi otkupnina za ubijenog?”, upitala ga je vračara, a on je odgovorio: “Deset deva”. Rekla mu je: “Dovedi deset deva i svoga sina Abdullaha, pa baci strelice. Ukoliko strelica padne na njega, onda povećaj, na deset deva dodaj još deset. Bacaj sve dok strelica ne padne na deve. Kada padne na njih, njih zakoljite, prinesite ih kao žrtve ma koliki njihov broj bio. Time će vase božanstvo biti zadovoljno.”

 

Sav radostan, Abdulmuttalib je izašao od vračare i zaputio se svome narodu. Našao je način kako da spasi svog sina. Obavijestio je Kurejšije o njenom savjetu. Doveo je deset deva. Prisutan je bio i Abdullah. Donešene su i strelice za gatanje. Strelice su se bacile, pa je strelica pala na sina mu Abdullaha, tj. potvrdilo se i drugi put da se on mora prinijeti kao žrtva. Dovedeno je deset novih deva. Sada ih je bilo ukupno dvadeset. Strelica je opet pala na Abdullaha. Sve tako dok se broj deva nije popeo na stotinu. Tada je strelica pala na deve.

 

Ljudi su se obradovali. Sve Kurejšije su bile radosne. Smatrali su da su njihova božanstva bila zadovoljna sa stotinu deva. Što se tiče Abdulmuttaliba, on nije bio zadovoljan. “Nisam zadovoljan sve dok još jednom ne bacimo strelice i ne uvjerimo se, potvrdimo da su naša božanstva zadovoljna s ovim”. Strelica je opet pala na deve, pa su se svi obradovali. Abdulmuttalib je tražio da se i po treći put strelice bace, pa je ponovo pala na deve. Tako je Allah spasio Abdullaha b. Abdulmuttaliba.

 

 

Iz prevelike radosti što mu se sin spasio, Abdulmuttalib je otišao do glavešine plemena Zehra po imenu Vehb b. Abdumenaf b. Zehra i rekao mu je: “Želim da zaprosim tvoju kćerku Aminu.” Amina je bila nauglednija djevojka u Meki. Vehb je upitao: “Za koga da je zaprosiš?” “Za moga sina Abdullaha.”

 

Dvije radosti su se objedinile – Uzvišeni Allah je spasio Abdullaha, a zatim dao da se oženi najuglednijom ženom u Meki, Aminom, kćerkom Vehba, glavešinom plemena Zehra. Međutim, brak između njih nije dugo potrajao. Samo što je Amina zatrudnila sa svojim mužem Abdullahom b. Abdulmuttalibom, Allah je odredio da Abdullah umre. Abdullah je umro i nije vidio svog sina kojeg je začeo sa Aminom.

 

Sve to je bila Allahova odredba – spasio je Abdullaha kako bi se oženio sa Aminom, pa kada je ispunio svoju zadaću i ona zatrudnila, Uzvišeni Gospodar ga je usmrtio.