Siroče koje je prošlo težak put od ateizma do islama

Imao je teško djetinjstvo i odrastanje bez oca koji je poginuo braneći Bihać od agresora. Stari brat je također učestvovao u odbrambeno-oslobodilačkom ratu za očuvanje Bihaća, a majka mu je prolazila teška iskušenja živeći bez voljenog supruga, strahujući svakog dana od vijesti da je izgubila i dragog sina. U takvim okolnostima dočekao je kraj rata i početak mira u kojem omladina nije imala nikakav prosperitet osim nade u bolje sutra. Sjećam se da mi je pričao…

kako je njegovo vjerovanje više naginjalo ka ateizmu i da ga vjera nije posebno zanimala. Družio se sa mladićima koji slušaju rock i metal muziku ili što bi on danas kazao “sotonsku muziku”. Žurke i provodi popraćeni litrama alkohola bili su njegova svakodnevica, a život ispunjen neobjašnjivom duševnom prazninom koju ničim nije mogao popuniti. Tako je bilo sve do četvrtog razreda srednje Elektor-tehničke škole kada je došao novi profesor vjeronauke i Allahovom dozvolom i voljom uticao na njega zauvijek promjenivši njegov život. Novi profesor je znao kako mlade privući na časove vjeronauke i ne samo to…

On je s tolikim intelektualnim i duhovnim nabojem uticao na njih, da im je jednostavno prenosio svoju imansku toplotu koja je, kako pričaju njegovi učenici, zračila iz njega tako da se mogla osjetiti. Pričao im je o Allahu, Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i islamu, odvodio ih u džamije da osjete taj duhovni ambijent i ozračje, što je sve skupa ostavljalo pozitivne efekte uz njegovu iskrenu želju da ih okrene na hajr i pravi put.

“Jedne prilike” – priča on; “odveo nas je u obližnju džamiju u kojoj su bili smješteni neki stranci koje sam tad prvi put u životu vidio. Kasnije sam saznao da su to ljudi poznati po nazivu Teblig džemata koji putuju po svijetu i ljudima pričaju o islamu. Upoznao nas je profesor s njima i zamolio ih da nam malo pričaju o islamu, što su oni rado prihvatili. Oni su s takvom iskrenošću i sentimentalnošću pričali o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim drugovima da mi je srce zatreperilo, a oči zasuzile. Poželio sam duboko u sebi da i ja krenem njihovim putem”, završava on priču o tom ugodnom susretu i druženju.

Taj događaj je ostavio dubok trag na njega i poslje toga on se promjenio. Njegov životni moto je bila dawa (pričanje o islamu i pozivanje na njegovu primjenu), a život mu je bio ispunjen islamom i govorom o njegovim ljepotama. Kad god i gdje god bi se nalazio; na kafi s prijateljima, u školi, u kući, kod komšija, rodbine, na internetu…, on bi koristio priliku da onima s kojima razgovara ukaže na islam i njegove ljepote. Danas je sretno oženjen i otac jednog prekrasnog dječaka. Svoj život je uredio u skladu sa islamskim propisima koji su mu olakšali da od siročeta koje je odraslo u lošem socijalnom okruženju, postane ozbiljan, duhovno jak i psihički stabilan čovjek koji, iako vrlo mlad, ima bogato životno iskustvo.

Uvijek kada se sjetim njega i svega što je prošao prije povratka Allahu tj. vjeri i njemim propisima, sjetim se ashaba koji su živjeli za vjeru. Svu svoju mladost i intelektualni potencijal on je utrošio u dawu i za islam, a da ni od koga nije očekivao ni riječi hvale, niti materijalnu nadoknadu. Nakon toga mu je Allah kao nagradu još na ovom svijetu dao mnoge blagodati i lijep život, baš kako je i obećao u Kur’anu: „Onome ko radi dobra djela, bio muško ili žensko, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život, i nagradićemo ih boljom nagradom nego što su je zaslužili!“ (Sura En-Nahl, 97 ajet).

Za N-um Fahrudin Vojić, prof.