Siromašni namjesnik

Halifa Omer ibn El-Hattab imenovao je Sida ibn Amira za namjesnika u Himsu. Ubrzo zatim Omeru, radijallahu anhu, došla je delegacija iz Himsa. «Zapišite mi imena siromaha iz Himsa da im podijelim novac» – reče im halifa. Napisaše mu imena siromaha među kojima se nalazilo ime namjesnika Himsa, Seida ibn Amira. «Ko je Seid ibn Amir?» – upita ih Omer, radijallahu anhu.

«Naš emir (zapovjednik).» «Vaš emir je siromašan?!» «Da! Kunemo se Allahom da u njegovoj kući danima nema vatre, niti se hrana kuha.» Omer, radijallahu anhu, zaplaka, a potom u jedan svežanj stavi hiljadu dinara i reče: «Šaljem mu ovaj novac da živi od njega.»

Kada su se vratili u Hims, dali su mu svežanj a on reče: «Allahu pripadamo i Njemu se vraćamo!» Izgledao je kao da ga je zadesila velika nesreća. «Šta je bilo? Je li se desilo nešto ružno vladaru pravovjernih?!» – upita ga žena. «Više od toga! Dunjaluk hoće da mi uništi Ahiret.» «Oslobodi ga se!» – reče žena. Ona nije znala za novac.
«Dozvoljavaš li mi, ženo moja, da ga se oslobodim?!» – upita Seid. «Naravno.»

Seid ibn Amir siromašnim muslimanima podijeli hiljadu dinara koje mu je Omer, radijallahu anhu, poslao. Nakon dugo vremena Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, posjeti Hims da vidi stanje u njemu, da porazgovara sa ljudima i upita ih za namjesnika Seida ibn Amira. Pohvališe ga, ali se i požališe Omeru, radijallahu anhu, na tri stvari koje im smetaše kod Seida. Omer, radijallahu anhu, pozva Seida ibn Amira.

«Šta vam smeta kod vašeg emira?» – upita ih Omer, radijallahu anhu. «Danju kasno izlazi među narod.» Vladar pravovjernih pogleda u Seida i zatraži da mu odgovori.
«Tako mi Allaha, ne volim o tome govoriti: moja porodica nema slugu. Mijesim tijesto i pečem hljeb. Zatim abdestim i izlazim među narod.»

«Zbog čega se još žalite?» – upita halifa.
«Noću se nikome ne odaziva.»
«Allaha mi, nije mi drago o tome pričati: dan posvećujem ljudima, a noći Uzvišenom Allahu.»

«Šta vam treće smeta?»
«Jedan dan u mjesecu nikoga ne prima u posjetu.»
«Šta imaš da kažeš na ovo, Seide?!»
«Nemam slugu koji bi mi prao odjeću, a imam samo ovu odjeću koja je na meni. Tog dana je perem i čekam da se osuši, tako da tek sljedećeg dana mogu izići među narod.»
«Hvala Allahu koji je dao da ne promijenim mišljenje o tebi!» – reče Omer, radijallahu anhu.

Tekst sa arapskog preveo Ebu Šurejh