Smijem se, a duša mi plače

Moj sestomjesecni sincic je lezao u bolnici prikopcan na respiratornu masinu, koja mu je omogucavala da dise, jer je imao totalno zatajenje pluca, odrzavajuci ga tako u zivotu. Sve je pocelo sa banalnom upalom grla, koja se spustila na pluca i poslije bolnicke terapije koja je trajala deset dana, kada vecina djece uspjesno izlijecena idu kuci, mom Veddahu se stanje naglo pogorsalo, tako da u roku 24h njegova pluca nisu vrsila nikakvu funkciju. Sve se desavalo tako brzo da, kada se sada prisjecam, gotovo da se to nije ni desilo meni. Odjednom, bez ikakve najave i upozorenja citav moj svijet se rusi pred mojim ocima, a ja nisam mogla nista uciniti…

Kada sam rodila Veddaha imala sam tri starije curice od kojih je najmladja imala 6 godina tako da nam je on dosao kao slag na kolac sto bi starina rekla. Po rodjenju je bio zdravo i napredno dijete, a sestre su ga toliko volile i pazile da je moja briga oko njega bila svedena na minimum. Nekako sve je islo kako treba da mi sejtan nije dozvolio da se dovoljno Allahu zahvalim sto mi je dao tolike blagodati. Da mi Milostivi Allah oprosti ali u dubini duse sam, poslije dva spontana pobacaja i tesko iznesene trudnoce osjecala kao da to sve zasluzujem.

Na dan pogorsanja bolesti odnijela sam ga u sobu intenzivne njege i spustila na sto. Doktori su me zamolili da izadjem i poslije izvjesnog vremena mi saopcili da je stanje veoma tesko i da su bebu morali da prikopcaju na masinu za disanje. Sljedeca 24h rekli su, bice odlucujuca za zivot moga sina. Bila sam skroz skrhana da se uglavnom i ne sjecam desavanja oko mene.

Znam da su sve zene sa odjeljenja bile sa mnom, ali nakon nekih sat vremena nasla sam se sama u hodniku. Svi su otisli svojim poslom. Ja Rahmanu, pa ja vjerujem u Tebe i vjerujem da se sve Tebi vraca, ali ja sam osjecala ogromnu bol u prsima za koju sam mislila da ne mogu da podnesem. Sve mi je to teze padalo jer sam bila sama. Moj muz, inace ratni vojni invalid, to je sve tesko podnio i njegovo zdravlje je bilo vidno ugrozeno. Brigu oko njega je preuzela moja zaova dok sam ja iscekivala izhod svega, prepustena svom i Gospodaru svega zivoga.

Tu vece 4.juna u 23h i 30min.vidjela sam na veoma kratko vrijeme bolni osmijeh i okice svoga sina. Prosla su 24h ali situacija se nije mjenjala, i tako nekoliko dana a stanje bolesti ostajalo je isto (ni na bolje, a ni na gore, mada je gora mogla samo biti smrt). Tih prvih nekoliko dana sam se pomicala po hodnicima ne znajuci ni sama sta sa sebe da radim.

S vremena na vrijeme bih provirila kroz prozorce sobe i odahnula kada bih ga vidjela da jos lezi na krevetu, jer je to znacilo da je ziv. Hodnik koji sam tada prelazila je dug najvise desetak metara, ali svaki put moje bi srce jako zalupalo, dobila bi strasno zujanje u usima, a noge bi bile tako teske da mi je trebalo da se namucim da dodjem do sobe.

VI MISLITE DA JE NESTO LOSE ZA VAS…

Onda dolazi dan koji cu pamtiti dok sam ziva. Jeli vam se desilo da se osjecate kao da ste pali na dno bunara i taman pomislite nema dalje, a pod vama se otvori jos jedna jama? I meni je tog dana bilo tako.Muzu mi je bilo bolje elhamdulillah, tako da je sada bio uz mene pa je sve bilo malo lakse podnosljivo. Tog jutra Veddaha smo kao i svaki dan dosli obici na kliniku, kad nas je njegova doktorica docekala rijecima:”E dobro je da ste dosli jer vas sin umire” U tom trenutku osjecaji koji vam preplave tijelo se ne mogu opisati.

Sve ove dane sam znala i bila svjesna da je moja beba zivotno ugrozena, ali sad tako ‘odjednom’ umire. Obisli smo ga na kratko i izasli vani da se presaberemo ali u tom trenutku majka me je nazvala na mobitel. Ona je inace odvela curice sebi da bi nam olaksala i sada zove jer neprestalno povracaju i ne osjecaju se dobro. Brat ih je dovezao do klinike i nakon nekoliko pregleda ustanovljeno je da su zatrovale stomak i da moraju ostati na bolnickom lijecenju.

Dok smo ih smijestali u bolnicu nisam imala snage ni da razmisljam, samo su suze same od sebe tekle kao potoci niz moje lice. Svu djecu smjestam u bolnicu, a vjerujte nije mi bilo lako. Doktorica sa infektivne me tjesila da to nije nista strasno i da ce sve biti u redu za nekoliko dana, ali kada sam joj ispricala za slucaj moje bebe zastala je. Rekla je da joj je veoma zao i da ce otici na pedijatriju da vidi sta se desava.

Ta noc bila je veoma duga i napeta. Svi smo iscekivali da telefon zazvoni, a opet molili Boga da se to ne desi. Ujutro nam je doktorica saopcila da je beba malo stabilnija i da je dr.sa infektivne preporucila lijek koji je pomogao da se izvuce. Kolika je Allahova Milost da li cemo ikada spoznati? Mi mislimo da je nesto lose po nas kao sto je slucaj bolest moje ostale djece, dok s druge strane to ispade nacin na koji se pomoglo preko njihove doktorice malom Veddahu.

Tako su prolazili dan za danom do punih mjesec dana.To su bili dani iscekivanja, duhovne borbe, dani tuge, dani ‘ne zivljenja’. U pocetku mi je bilo jako tesko jer sam za sve krivila sebe. Mislila sam da ga nisam dovoljno pazila, na vrijeme odnijela ljekaru i slicno, ali kako je vrijeme prolazilo, dusa cistila i u razgovoru sa ljekarima moje srce se malo smirilo. Shvatila sam da je ovo sve jedno veliko iskusenje i da moram ostati jaka ali to je bilo veoma, veoma tesko. Nocu dok bi klanjala i molila Allaha za zdravlje mog djeteta dusa bi nasla mira, srce bi ojacalo, ali kada bi se ujutro pocela da penjem uz stepenice do drugog sprata gdje se nalazila intenzivna njega, ovaj slabi insan kakvim ga je Allah stvorio poceo bi da gubi razum.Kuci sam sklonila sve bebine stvari jer je bilo prebolno gledati u prazan krevetic i najdrazu igracku.

Nocu bi se trzala iz sna i budila,a u kupatilu redovno zurila jer sam ga cula kako place. Mislila sam da pocinjem luditi. Koliko god da se spremite za ono najgore tada shvacate da ustvari niste spremni. E gdje je iman prvih generacija Islama i nasih ispravnih predhodnika.

LjUBAV U IME ALLAHA s.w.t.

Hvala Allahu s.w.t.koji je u vjernicka srca usadio ljubav u ime Njega, pa tako ni tih teskih dana moja porodica nije bila sama. Svi su zvali i pitali za stanje i nudili pomoc. Bilo je sestara koje i ne znam, koje sam tada upoznala, a i onih koje, Allah zna najbolje, ali necu nikada ni upoznati, da su zvale i upucivale dowe.Vallahi bude srcu nekako lakse kad osjetite da niste sami,bali koliko smo mi spremni razgovarati s ljudima u takvoj situaciji?

Tada mi se desavalo da me sestre nazovu i poslije kraceg razgovora sestra se rasplace, a ja slusam sebe kako je tjesim. Subhanallah, smijesno ali istinito. Ili jednostavno prica:”Draga sestro, odakle crpis tu snagu? Ja to ne bih mogla podnijeti.” Isto kao da me je neko pitao da li mogu nesto da podnesem. Moralo se zivjeti, skuhati nesto za jelo, jesti, primiti goste, obici familiju…Pa kada prividno i zaboravite bol i pojavi se osmijeh na licu, dusa vas opomene da nesto fali.

Smijete se, a dusa place. Kad se nadjete u takvoj nekoj situaciji morate da idete dalje i uzdate se u Milostivog Gospodara koji sve vidi. Moj muz i ja jos uvijek imamo traumu od telefona kada kasno nocu zvoni ili nas budi iz sna jer tih dana je napetost bila velika. Svaka promijena na gore se saopstavala telefonom i svaki put bi pretrnula dok bi se javila da vidim ko je.

DOVA

Jednog dana uzeh ‘hisnul-muslim’, i citajuci dodjoh do dova prilikom posjete bolesniku.Procitah dovu koja u prevodu znaci:”Molim Uzvisenog Allaha, Gospodara Prijestolja velikog,da ti da zdravlje,” za koju se kaze da kada se uci kod bolesnika kome nije edzel dosao da ce ozdraviti.Odmah sam naucila dovu i prepisala je muzu da je nauci. Sljedeci i narenih dana sam kada god bih usla kod svog evlada ucila tu dovu.

Allah mi je svjedok, od tog dana, svaki naredni dan mom djetetu je bivalo bolje. Sve je islo mic po mic ali islo je na bolje elhamdulillah. Docekala sam i taj dan kada su ga probudili. Zbog njegovog loseg stanja i da ne bi trpio bolove doktori su ga mjesec dana konstantno uspavljivali. Moje tijelo je lebdjelo od srece.

Kada sam se sutke prisjecala svog djeteta i njegovog osmijeha, pogleda njegovih okica iz duse bi se javio uzdah i neka neizkazana zelja”eh, da mi je barem jos jednom vidjeti taj pogled i osmijeh.” I eto moja beba gleda. Gleda negdje uprazno iako sam ja ispred njegova lica.Okice su boje neba, a zjenice se gotovo i ne vide. Od radosti sto je opet budan ne zelim da mislim na najgore, a ustvari tada nisam ni bila svjesna opasnosti situacije.

Proslo je jos nekoliko dana i situacija se razvijala povoljno za Veddaha ali doktori jos uvijek ponavljaju da je rano za radovanje.Poslije 46 dana koliko je bio prikopcan na masinu doktori su odlucili da ga odvoje od nje i to su i uradili. Stanje je bilo veoma kriticno jer se izhod jos nije nazirao,ali hvala Onome koji se odaziva na molbe Veddah se hrabro izborio i nakon sedam dana od skidanja sa masine izlazi iz sobe intenzivne njege i glavnu brigu oko njega preuzimam ja.

Ne trebam vam opisivati osjecaj kada sam ga ponovo uzela u ruke. To bespomocno tijelo je bolno reagovalo na svaki moj pomak, a od lezanja na tvrdom krevetu desni vrh uha mu je bio haman istruhao, a i lijevi je bio na tom putu.

U pocetku beba nije reagovala ni na zvukove,a ni na pojave tako da su rekli da i ne cuje i ne vidi.Od silne radosti sto mi je ostao ziv, i nakon toliko toga predeveranog, insan nekako ocvrsne tako da ni tada nisam gubila nadu u Allaha. Moje dowe nisu prestajale i elhamdulillahi rabbil alemin moj sin je iz svega toga izasao samo sa ostecenjem sluha. Doktori nisu vjerovali jer masina na koju je bio prikopcan kazu preko sedam dana na njoj ostavlja posljedice na mozdane funkcije,a moj sin je bio vezan za nju 46 dana. Rekli su da ne znaju ni kako je doslo do tog stanja(dijagnoza koju je imao u njegovom dobu je prvi slucaj kod nas)ni kako se izvukao(80% smrtnosti djece s tom dijagnozom). La hawle we la kuwwete illa billah.

HVALA TEBI JA RABBI

I sada nakon tri godine kada sagledam situaciju s jedne strane budem ponosna na sebe sto sam to ‘hrabro’ podnijela jer nisam jaukala, nabrajala, napadala doktore i slicno. Elhamdulillah nikada, bas nikada iz mojih usta nisu izasla pitanja poput zasto Boze, dokle,ubrzaj Boze.

Sebi zamjeram na dovama upucenim tada Svevisnjem. Nisam mogla da Ga molim za ono najbolje za mene i mog sina vec su moje dove bile za izlijecenje i zivot mog djeteta. Znala sam ali sam bila preslaba za to, ali iskusenje koje ce uslijediti iza toga me ojacalo i dalo lekciju koju cu pamtiti, ali to je sada prica za sebe.