Smrt kao najbolji vaiz

Svaka smrt, i poznatih i nepoznatih nam insana, na svoj način utječe na nas. Za nekim više žalimo, za nekim manje. A neke smrti nas baš dirnu, i to duboko. Smrt je najbolji vaiz, najbolja opomena. Iz nje bismo mogli “izvući” velike pouke.

U zadnje vrijeme nas “iznenađuju” smrti posebno mladih osoba. Jedna po jedna nas napušta. Smrt ne bira godine. Edžel ne čeka. Onog momenta kada dođe Njegov izaslanik, povratka nema. Vremena za tewbu (pokajanje) više nema. Niti za dobre odluke i promjene, niti za dobra djela. Nema više vremena ni za traženja halala od onih čiji smo hakk uskratili. Jednostavno, kao kad se svjetlo iznenada ugasi- onog momenta kada struja nestane. Koliko nas samo iznenadi. A tek smrt?

Sinoć, kada sam zatvorila oči sjetih se kćerke našeg dragog Nezima. Sjetih se Nudžejme. Njena smrt me je baš dirnula. Dirnuo me je njen rastanak od voljenih i povratak Najvoljenijem. Razmišljam, sada je njena prva noć u kaburu. Zamislih se umjesto nje. I obuze me zebnja. Ne zbog žalosti za ovim svijetom već od straha. Ja Rabbi, više povratka nema. Popravnog nema. Ono što ne valja ispraviti ne možemo. Više ni jedna riječ nam ne može pomoći. A koliko samo “propuštamo” izgovaranje zikra, učenje Kur’ana, lijepu riječ drugim insanima. Realno, koje riječi preovladavaju u našoj svakodnevnici? O čemu najviše pričamo?

Naš namaz, više ni jedan nećemo moći obaviti. Onaj propušteni nećemo moći naklanjati. Ili onaj kasni, pred izlazak “iz vakta” klanjani… Žalit ćemo zbog nemara. Sadaka, druga dobra djela. I sva ona loša koju ništa osim Njegove milosti neće moći izbrisati.

A mrak je. I zemlja je uvijek hladna. Osim Njegovog svjetla i toplote u kaburu drugih nema. Izlaza nema. Voljenih nema. Sami. Svi odlaze. Jedino naša djela su nam “vjerna”. I dobra i loša. I Munkir i Nekir (meleci koji dolaze u kabur). Valja im na pitanja odgovoriti. A već sve zapisano. I sve On dobro zna. Slagati ne možemo. Odbraniti se ne možemo. A tek Dan suda! Ja Rabbi!

Da nam je svijest o smrti veća, i da čeśće zamišljamo svoje tijelo u kaburu- sigurno bi mnogo manje zla činili a više dobra. Da se smrti više sjećamo ništa osim Njega nam ne bi bilo tako važno. A smrt je- pa i onom najgorem- dokaz dovoljan. Ima li iko da je nije okusio? Ima li iko da je vječno ostao?

Ništa, apsolutno ništa, i niko, baš niko nam neće biti važan onog momenta kada ostanemo sami u kaburu. Koliko ćemo se svi kajati. I koliko ćemo čeznuti i za najmanjim dobrim djelom. Pa i za samo jednim istigfarom kojeg smo mogli izgovoriti a nismo. Ili jednom mrvicom hljeba koju smo mogli dati ptici. Ili onih par feninga koje smo mogli udijeliti siromahu. Ili onom lijepom riječju koju smo mogli uputiti nekome.

Kasno.

Kasno.

Kasno.

Svaki dan je prilika koju možemo iskoristiti. Svaki momenat. Naše godine  nisu garancija života. Ako je dan, ne znamo hoćemo li omrknuti.  Ako je noć, ne znamo hoćemo li osvanuti. Sve je naše “radno vrijeme” za Ahiret. I naša prilika za težu vagu dobrih dijela. Prilika za udobniji kabur. I lakša pitanja i odgovore. Ako nam se Milostivi smiluje. Već noćas je prilika za dobro. I prilika za ostavljanje grijeha. Ne odgađajmo do momenta kada povratka neće biti. Da ne bi bilo kasno.

Halima Lj.