Spisak jedne curice…

Ležim u krevetu i misli mi lutaju. Bolestan od sezonske gripe zadnjih dana vezan sam za kuću. Razmišljajući tako o svemu što mi padne na pamet. Iznenada – baš kao što iz neba munja udari – sjetim se jednog događaja iz djetinjastva. 90-te su godine, postratno vrijeme. Ono doba kada su rane rata bile još dobro svježe. Devastirane kuće, porušeni i napušteni objekti gdje god oko svoj pogled baci…Ali čovjek je nevjerovatno Allahovo stvorenje! U svakom podneblju i situaciji uspjeva da se adaptira, te mu VREMENOM SVE POSTAJE NORMALNO! U tako jednoj vidno porušenoj Sarajevskoj mahali išli smo u školu. Bili smo nerazdvojni, mi, klapa od pet-šest dječaka, poput onih koje možete vidjeti u Hollywoodskim filmovima. Živili smo za zvono zadnjeg časa! Međutim ova prića govori o jednoj djevojčici…

Djevojčici koja je uvijek bila tu negdje oko nas, gledala sa svojim drugaricama kako igramo lopte, dijelila sa nama školsku klupu – jednostavno rečeno, bila je tipična djevojčica petog razreda jedne Sarajevske osnovne škole. Bila je onaj tip curice u koju se svaki od nas kad-tad morao zaljubiti. Sve je ovo simpatično dok su djeca mala, jer se još uvijek prepoznaje nevinost iza svega toga.

Njen život će se uskoro doživiti veliki preokret. Tako nam je jednog dana saopćila da se njena porodica seli za Ameriku i svi smo bili nekako tužni jer smo ipak bili raja, ekipa koja je svakodnevno provodila sate zajedno, kako u školi tako i u igri na ulici. Svi smo mislili da je nikada više nećemo vidjeti, ali život je pun iznenađenja. Pred kraj osnovnog školovanja, kada se muški počnu ponašati shodno godinama, tj ono vrijeme kada krv počinje da vri i hormoni prorade i kada djevojčice počnemo gledati drugim očima, te kada one više nisu dio raje, već neko ko ti postane simpatija – vrati se naša stara drugarica!

Vijest je bila udarna, svi su o tome pričali i jedva smo čekali da je vidimo. Kada se prašina koja je bila uzdignuta u zrak zbog njenog dolaska spustila, imali smo priliku da prićamo s njom. Svi smo bili zainteresirani, te smo joj postavljali razna pitanja na koja je ona kao curica rado odgovarala. Prićala nam je kako je, tamo u Americi, mnogo drugačije, kako tamo postoje “popularni” i “nepopularni” učenici, kako je na tom polju sve razdvojeno, jer se jedni sa drugima ne druže. Pričala nam je kako je škola tamo lakša kao i razne stvari vezane za njen život u Americi.

Nama je smiješno bilo što su sve curice bile ljuborne na nju, ili se bar nama tako činilo.

Prvo sam mislio da je to zbog pažnje koju dobija od strane muških, ali kasnije se uspostavilo da je nešto sasvim drugo, nešto užasno i odvratno, te kada se uzme u obzir koliko je ta curica imala godina čovjeku dah stane. Šta se desilo? Naša drugarica je, živjeći u tom bolesnom Američkom društvu koje je obilježeno nasiljem, bludom i brzim novcem, postala stranac za nas. Pričale su nam drugarice, kasnije, da je ona imala spisak. Spisak dječaka s kojima želi da spava!!! Bili smo šokirani. Nismo mogli vjerovati u šta se pretvorila naša drugarica.

Ovdje bih se želio zaustaviti na trenutak. Razmislite… Koliko jedno društvo treba mutirati i izopačiti se, da njihovi najnaivniji i moralno najčistiji članovi, tj djeca osnovnih škola, uopšte pomisle na ovako nešto, a kamol i da to sporovedu u djelo i sistematski (po spisku) postupaju – sve dok ne dobiju ono što žele. Opet neki od nas, jedva bi dočekali da im se iskaže prilika da odu u neku od zapadnih država gdje je “lakši život”, nerazmišljajući o mračnim stranama tvz “modernog”, zapadnog društva.

Nije prošlo mnogo vremena i ona dobi razne nadimke, riječi koje ne želim na ovom mjestu da spominjem… Svi su je osuđivali zbog tih namjera, koje za moje čuđenje, nije krila od ostalih već se dičila i ponosila sa tim pred ostaim curicama. I tako, nakon određenog vremena ona dobi šta je željela. Bio je to jedan malo stariji momčić, fizički zreliji od nas. Hvala Allahu pa to nije bio neko od nas!

Svaki idući put kada bi je vidili izazivala bi kod nas samo gađenje, ništa više. Nakon par sedmica, onakako kako je došla tako i nestade. Shvativši kakav status ima kod nas, nije imala potrebu da se pozdravi, a u našu školu se vrati ona poznata rutina, popraćena testovima, školskim utakmicama i zvonom zadnjeg časa!

Sada kao zreo muškarac, musliman el-hamdulillah, ponekad razmišljam o ovakvim stvarima. Ove priče čekaju i našu djecu. Hvala Allahu koji je uputio svoje robove i koji ih je podučio putem svog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, vjeri i čestitom načinu življenja. Koji nas je iz tmina u koje su nas naše ruke odvele izveo na svijetlo.

Draga braćo i sestre, vodimo računa o našoj djeci. Ne prepuštajmo ih ni jednog trenutka društvu! Svi smo svjedoci šta se danas dešava. Čuvajmo emanet koji nam je dat, i ne dozvolimo da nam djeca budu išta drugo do radosti naših očiju i naših srca…

Brat M. C.