Spominjanjem Allaha smiruju se srca

أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

“…a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju.” (Er-Ra’d, 28.)

Kad se Allah spomene, srce se oslobađa straha i osjeti smiraj zbog čvrstog uvjerenja u Božije obećanje, iskrenog oslonca na Njega i pribranog obraćanja Njemu. Spomene li se Allah, srce se oslobađa tuge i brige, pa vidiš da živi sigurno, zadovoljno Allahom, a i On njime zadovoljan. I oslobađa se nemira poslije kolebanja, pa postane čvrsto nakon što je bilo poljuljano.

Kad se Gospodar spomene, srce osjeti svoju cjelovitost, pa se smiruje. I osjeti, također, sigurnost od šejtanovih spletki, prohtjeva, svojih neprijatelja i zla koje ga napada. Zikrullah je najkorisniji lijek za srce, i sve što čovjek ostvari ne spominjući Allaha, to će se prometnuti u nemir, strah, brigu, tugu, pomućenost, poljuljanost…

Sveznajući Allah nikad neće dopustiti da osjeti sigurnost onaj ko Mu je neposlušan, niti će učiniti da ugodno živi onaj ko Mu se suprotstavlja slijedeći svoje prohtjeve. A je li moguće da osjeća smiraj onaj ko se otuđio od Gospodara i prekinuo vezu s Njim?! Je li zamislivo da živi sretno onaj ko je zaboravio Boga, okrenuo leđa Njegovoj knjizi, zapostavio vjeronaredbe, a prekoračio vjerozabrane?!
__________________

Unutarnji smiraj sreća je koju svi ljudi žele imati, koju svi traže. Neki je žele postići pomoću imetka koji gomilaju i čuvaju, ali, gle, imetak bez vjerovanja i poslušnosti Allahu odjednom se pretvori u nesreću. Ima onih koji žele postići sreću pomoću položaja pa sve daju od sebe da zadobiju kakav visok položaj, no, kad ga dobiju, a nisu vjernici, taj im isti položaj samo otežava život i pričinjava neprijatnosti. A ima i onih ljudi koji žele osjetiti sreću u zabavi, odaju se muzici, suvišnoj poeziji i raznoraznim hobijima, pa ih to odvrati od robovanja Svevišnjem Allahu, i zato ni oni ne nađu sreću.

Čovječe, ako te pritisnu briga, tuga, nemir, spomeni Allaha, dželle šanuhu, pa ćeš se ugodno osjećati i lijepo ćeš živjeti! Ako si dopao kušnje, velike nedaće, straha, spomeni Gospodara, pa ćeš osjetiti smiraj! Zikr je razlog sreće, on liječi, a spominjanje nekog drugog, a ne dragog Boga, izaziva duševnu bolest i nesreću.

Kad se radi o vrijednosti zikra, dovoljno je čovjeku to što Sveznajući Allah spominje onoga ko Njega spominje, i to da je zikr jedina spoznaja s dunjaluka koju će zadržati džennetlije, i to da je zikrullah najbolje djelo.

U zikru je istinski život, ali to ne znaju oni koji su opijeni ovim svijetom, oni to ne osjete, isto kao što umrli ne osjeti bol. U zikru je sreća, ali to ne zna onaj koji je okrenuo leđa dragom Allahu, zaboravio Ga i traći svoje vrijeme, a koga je On ostavio u bezizlaznoj situaciji i prepustio ga propasti. U zikru je osjećaj sigurnosti i smiraja, no grešnik i razvratnik to ne osjećaju jer su nemarni spram Allaha.

Allah je, dželle šanuhu, u ajetu:

أَلَا بِذِكْرِ اللَّهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

“…a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju.” (Er-Ra’d, 28.) upotrijebio glagol “tatmeinnu”, a to je zanimljiv, ljupak i elegantan izraz koji kao da upoređuje srce s ravnim i neravnim tlom – ravno tlo jesu dobri ljudi, a neravno su oni čija su srca tvrda i nepristupačna.

Nadam se da će časni Kur’an, oličenje Allahove sveobuhvatne milosti, ostaviti trag na srcima pa će, uz Allahovu dozvolu, svagda davati plodove i čovjek činiti zikr, zahvaljivati Allahu, iskreno se kajati, Allaha voljeti, od Njega strahovati i nadati se Njemu. Imajmo na umu i sljedeće Allahove riječi:

أَلَمْ يَأْنِ لِلَّذِينَ آمَنُوا أَنْ تَخْشَعَ قُلُوبُهُمْ لِذِكْرِ اللَّهِ وَمَا نَزَلَ مِنَ الْحَقِّ

“Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i istina koja se objavljuje spomenu...” (El-Hadid, 16.)