Kad se srce otvori

Živim u Austriji i kao mnogi muslimani lutao sam u džahilijjetu – neznanju: muzika, cigarette, alkohol… U Austriju sam došao 2005. godine i tada sam bio jedan od onih koji u džamiju odlaze ponekad na džumu i obavezno na bajram-namaz da se zna da sam musliman. Tako je bilo sve do 2007. / 2008. kada mi Allah, subhanehu, daje uputu i ja se pitam: “Pa ako sam ja musliman i znam pet islamskih šarta, bez kojih ne mogu biti musliman, pa zašto ja i dalje ne provodim u praksu osnove islama: zašto ne klanjam pet dnevnih namaza, zašto ne dijelim zekaz, zašto ne postim mjesec ramazan, zašto radim stvari koje srde Allaha i koje je On u Svojoj časnoj Knjizi Kur’anu strogo zabranio?

I još hiljadu zašto, a odgovora nema. Poslije kraćeg razmišljanja zavirio sam u svoje srce i našao pravi odgovor – neophodno je da od tog trenutka, bez odgađanja, počnem da živim onako kako to naš Gospodar želi.

Naravno, bilo je teško u početku, a i još pomisao da niko od moje familije ne praktikuje islam…. Moja supruga nije znala baš puno o islamu, a kao i ja, i ono što je znala, nije praktikovala, ali hvala Allahu nije bila protiv da se vratim Allahu, već mi je bila podrška u tome iako ona od vjere nije imala ništa. Sjećam se dobro, prvo čega sam se odrekao bilo je to da sam se odrekao puštanja muzike na svom internet radiju uz koji sam kao DJ provodio noći, a od tada sam muziku zamijenio ilahijama, naravno  ubrzo sam se ostavio Allaha radi ovog i posvetio se Allahovoj vjeri islamu.

Odmah sam otišao u jednu tursku trgovinu, kupio postekiju i počeo klanjati pet vakat namaza. E, sad je trebalo učiti o islamu jer sam znao tek nekoliko sura… Allah je dao da NUM bude jedna od prvih internetskih stranica na kojima sam učio o svojoj vjeri. Umjesto internet radija vrijeme između namaza, kad nisam radio, provodio sam uz NUM i mislim da na NUM-u uskoro više nije bilo ništa da nisam pročitao i upijao kao spužva. Naravno, praktično sam pokušavao primijeniti mnoge stvari i, hvala Allahu koji me pomogao, polahko sam uspijevao.

Allah je htio i od Svoje milosti mi 1. marta 2010. u firmu poslao brata koi je puno više znao i od tada sam i ja puno više učio. Danas sam presretan muž supruge koja je već dvije godine pokorna Allahova robinja, koja je stavila hidžab, a ja sam prije toga prvo nastojao upravo njoj da činim da‘vu i, hvala Allahu, danas imamo dva sina i kćerku, s kojima se ponosim kada klanjaju zajedno sa nama i kada nas moj sin ezanom poziva na namaz.

Ja sam onda shvatio da sam mnogo vremena proveo u neznanju i nepokornosti pa sam odlučio da pozivam ljude oko sebe i onda se pojavila ona strastvena želja u meni da nastojim biti daija – onaj koji ljude poziva u ono što je dobro. Prvo sam počeo pozivati ljude oko sebe. Prije tri-četiri godine u našoj džamiji sjedio sam sa braćom koja su, kao i ja, prije povremeno klanjala. Pričao sam direktno sa jednim koji je stariji od mene i mislio sam da nema fajde, jer ja kao mlađi od njega ne mogu mu biti uzor, ali pošto je dolazio na džume i volio da sluša o islamu, nakon što sam uvidio da vjeruje u Allaha, da vjeruje u Poslanika,sallallau alejhi ve sellem, da vjeruje da treba da obavlja namaz, ali eto neznanje – dunjaluk i sve ono što nas sve muči, odvlači ga od Allahove vjere. Pitao sam ga: “Zašto, brate, ne klanjaš, zašto, a tako malo vremena nam treba za to?”

Šutio je i pomno me slušao, a ja sam tada uvidio da mu trebam dati nešto u čemu će vidjeti dokaze, nekog alima koji će mu biti autoritet. Razmišljao sam kratko, a onda sam mu na komad papira napisao NUM. Brate, otvori ovu stranicu i uči našu lijepu vjeru, snaći ćeš se brzo, jer braća ovdje obavljaju sve što nam treba sve što nam treba da bismo prakticirali svoju vjeru. Uzeo je papir i sve se na tome završilo. I dalje sam ga gledao kako dolazi na džume, ali mi se činilo da sada dolazi češće, ali nisam puno obraćao pažnju da mu ne bih prešao u dosadu.

Prolazilo je vrijeme, a ja nisam više s njim imao priliku pričati o islamu jer kad bismo se vidjeli u džamiji, svako bi nakon džume žurio da nastavi sa dunjalukom. Međutim, prije neki dan vidim ga na džumi i eto Allah je opet htio da nakon džume zajedno sjednemo, čini  mi se i za istim stolom, i stupimo u sličan razgovor. A onda on, pokazujući na mene, počinje govoriti kako će mi uvijek biti zahvalan i moliti Allaha za mene, jer nakon što je stigao kući poslije našeg prvog razgovora, pronašao je stranicu NUM i počeo upijati.

Kaže: “Žena tamo nešto sprema, a ja čitam i plačem, onda se lupim u glavu i kažem sebi: ‘Pa stvarno zašto ne klanjam’, i od tada sam mnogo vremena provodio na NUM-u i počeo klanjati i eto, hvala Allahu, i dalje učim i klanjam.”
______________

Draga braćo i sestre, ne potcjenjujte svoju da‘vu jer zaista nikada ne znate koga će Allah uputiti preko vas, jer Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Vaše je da pozovete, a Allah upućuje koga On hoće.” Kada bismo se samo zadovoljili samim tim što već nakon što nekog iskreno pozovemo u Allahovu vjeru imamo najmanje deseterostruku nagradu, bilo bi dovoljno, ali Allah obilno nagrađuje, pa budimo iskreni pozivači u Allahovu vjeru i pozivajmo one nama najbliže s kojima smo često u kontaktu.

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da Allah tvojim sebebom uputi samo jednog čovjeka, to ti je vrednije nego da imaš u svome posjedu najbolju stoku.” (Buhari, 3009)

“Ko poziva uputi, imat će nagradu svih onih koji ga budu slijedili, s tim da se njihova nagrada neće nimalo umanjiti.” (Muslim, 2674)

Obaveza naređivanja činjenja dobra i odvraćanja od zla ne ograničava se samo na muškarce, nego podjednako obuhvata i muškarce i žene. Uzvišeni Allah kaže: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traže da se čine dobra djela, a od loših odvraćaju i namaz obavljaju i zekat daju i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista silan i mudar.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 71)

E. P.