U suštini, rukja je vrsta dove kojom se od Allaha traži zaštita ili izlječenje bolesnog i odstranjivanje od tijela svega što mu šteti. Ona se postiže učenjem Kur’ana i dova koje su prenesene u vjerodostojnom sunnetu.

Šerijatska rukja jedan je od najkorisnijih lijekova za tjelesne i duševne bolesti i jedan od najvećih uzroka zaštite i uklanjanja i odstranjivanja nedaća i bolesti.

Uzvišeni Allah veli: “O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.” (Junus, 57.)

 

Ona je jedan od najboljih načina uklanjanja nedaća, jer putem nje osoba traži utočište kod Allaha od zlikovaca među ljudima i džinima, kao i od njihovih ružnih postupaka, kao što je to slučaj sa surama El-Felek i En-Nas.

 

A na onoga koga Allah čuva niko ne može uticati.

Aiša, radijallahu anha, pripovijeda: “Svaku bi noć Poslanik ﷺ nakon što legne u postelju, skupio šake i puhnuo u njih, a zatim proučio suru El-lhlas, suru El-Felek i suru En-Nas, potirući rukama svoje tijelo. Počeo bi od glave i lica i nastavio sa ostalim dijelovima tijela, s prednje strane. To bi ponovio tri puta.” (Buhari, 5017.)

Poslanik ﷺ bi učio rukju i drugome ili ga je podučavao njoj.

Aiša, radijallahu anha, je rekla: “Allahov Poslanik ﷺ kada bi obilazio bolesnika, ili kada bi mu bolesnik bio doveden, učio bi dovu: ‘Otkloni bolest, Gospodaru ljudi, i izliječi – Ti si Onaj koji daje izlječenje! Nema lijeka osim Tvoga lijeka! – izlječenjem poslije kojeg nema bolesti.’” (Buhari, 5675; Muslim, br. 46, str. 969.)

Dakle, putem učenja rukje postiže se velika korist koja se ogleda u potpunom izlječenju, ili ublažavanju bolova, te se na taj način stiče velika nagrada od učenja Kur’ana i pouzdanja u Allaha, te vezivanja srca samo za Njega, jer je sve u Njegovim rukama i On jedini liječi.

Ibn Tejmijje kaže: “U Sunenu se navodi da je Poslanik ﷺ upitan: ‘Allahov Poslaniče, da li lijekovi kojima se liječimo, rukje koje učimo i njima se štitimo, utiču na Allahovu odredbu.’ On reče: ‘Sve je to Allahova odredba.’ (Tirmizi, br. 2065)

 

Učenjaci su govorili: ‘Ulaganje truda bez oslanjanja na Allaha je vrsta širka. Smatranje da ulaganje truda ne utiče na sudbinu je manjkavost razuma. A samo oslanjanje na Allaha, bez ulaganja truda je zločin prema islamu. Allah je stvorio uzroke i uzročnike i vezao je jedno za drugo.

Ukoliko bi neko kazao: ‘Ako je nešto određeno, desiće se i bez našeg djelovanja, jer da nije određeno ne bi se ni desilo.’ – odgovoriće mu se: ‘Odredba je da se ono desi sa našim djelovanjem, a nije odredba da se desi bez njega.’” (Medžmu’ul-fetava, 8/138-139; Fethul-Bari, 10/211.)

Rukja je bila poznata i u predislamskom periodu, a kada je islam došao, potvrdio je ispravnost samo one rukje koja je bila čista od bilo kakvih vidova širka, i postavio je pravila koja nisu postojala ranije, a sve s ciljem očuvanja ispravnog vjerovanja.

Poslanik ﷺ je rekao: “Predočite mi vaše rukje. Nema smetnje da se uči rukja koja u sebi ne sadrži širk.” (Muslim)

 

Rukja nije šerijatski validna ako se ne ispune sljedeći uvjeti:

da bude putem učenja Kur’ana (Allahovog govora), Njegovih imena ili svojstava ili, pak, učenjem Poslanikovih ﷺ dova.

da bude na arapskom jeziku ili na jeziku čije se značenje razumije, jer one riječi čije se značenje ne zna mogu biti beskorisne, ili u njima može biti širka.

da se vjeruje kako je rukja samo sredstvo, a da lijek daje isključivo Allah.

(Pogledati: Fethul-Bari, 10/195; Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 14/168.)

Ako rukja ispuni ove uslove, onda je dozvoljena po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka.

 

U Sunnetu je preneseno četiri načina izvođenja šerijatske rukje:

Prvi: Puhanje i pljuckanje tokom učenja rukje.

Aiša, radijallahu anha, pripovijeda: “Allahov Poslanik ﷺ je, kada bi se razbolio, učio Muavvizetejn (El-Felek i En-Nas), pušući niza se i potirući se rukom. A kada ga je zadesila bolest u kojoj je umro, ja sam nad njim učila Muavvizetejn, puhala niz njega onako kako je to on činio i potirala ga njegovom rukom.” (Buhari, 4439; Muslim, br. 51, str. 970.)

Način puhanja pojasnila je Aiša, radijallahu anha, kada je kazala: “To se čini kao kada onaj ko jede grožđe izbacuje košpice (pljucka ih) bez izbacivanja pljuvačke.” I kaže: “Na ono što izađe od vlažnosti ne obraća se pažnja, ako je to urađeno bez namjere.” (Fethul-Bari, 12/371; Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 14/182.)

Pljuckanje biva nakon učenja, kako bi se postigao berićet učenja na organima do kojih dođe vazduh ili vlažnost od pljuckanja. (Nejlul-evtar, 4/201.)

U Sunnetu se navodi i način rukje pri kojoj se ne koristi ni puhanje ni pljuckanje, a primjer tome jeste kada je Poslanik ﷺ molio Allaha da zaštiti Hasana i Husejna, radijallahu anhuma, učeći: “Tražim zaštitu s potpunim Allahovim riječima od svakog šejtana i otrovnice i od svakog oka urokljivoga.” (Buhari, 3371.)

Drugi: Učenje rukje na vodu i njeno pijenje

Rukja može biti putem učenja na vodu uz puhanje ili pljuckanje, a zatim da se bolesnik kupa tom vodom, ili da je pije, ili da se time potire mjesto bola.

Alija r.a., kazuje: “Poslanika je ujela škorpija dok je klanjao. Kada je završio, kazao je: ‘Allah prokleo škorpiju, ne ostavlja na miru ni klanjača niti bilo koga.’ Potom je zatražio vodu i sol, trljao stopalo, učeći sure El-Kafirun, El-Felek, i En-Nas.” (Taberani u Es-Sagiru, 2/87)

Treći: Stavljanje ruke na mjesto bola prilikom rukje

Od Osmana ibn Ebul-‘Asa es-Sekafija r.a., prenosi se da se on Božijem Poslaniku ﷺ požalio na bol koju je osjećao u svome tijelu otkako je primio islam, na šta mu je Božiji Poslanik ﷺ rekao: “Stavi ruku na mjesto na kojem osjećaš bol i triput reci: ‘Bismillah.’ Potom reci sedam puta: ‘Kod Allaha, i u Njegovoj moći, tražim utočište od zla koje osjećam i od kojega strahujem.’” (Muslim)

To se radi na način da onaj ko uči rukju ili bolesnik (ako on uči) stavi ruku na mjesto bola prilikom učenja ili da potare rukom tijelo nakon rukje.

Onaj ko liječi treba da se pazi kada je u pitanju ophođenje prema ženama, nije mu dozvoljeno da ih dodiruje, i da stavlja ruku na bilo koji dio njenog tijela.

Četvrti: Miješanje zemlje (prašine) sa pljuvačkom

Aiša, radijallahu anha, prenijela je da bi Allahov Poslanik ﷺ učio bolesnome sljedeće riječi: “U ime Allaha, prašina ove naše zemlje s pljuvačkom nekih od nas lijek je za bolesne, dozvolom našega Gospodara.” (Buhari, 5746; i Muslim)

Imam Nevevi kaže: “Značenje hadisa je: Poslanik bi uzeo kažiprstom svoje pljuvačke, zatim bi ga stavio na zemlju, pa bi se nešto prašine zalijepilo na prst, time bi dodirnuo oboljeli dio tijela, izgovarajući prilikom potiranja spomenutu dovu.” (Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 14/184.)

 

Odlomak iz djela: Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog (knjiga deveta – Rukja, hamajlije i sihr) | mr. Jakub Alagić