Samo sretna osoba može usrećit druge.

ŠTA URADITI KADA SE DESI SITUACIJA KOJA NAM NE ODGOVARA?

Kada se desi neodgovarajuća situacija, ono što mi vješto zaobilazimo, osim kome se Allah smiluje, jeste da problem tražimo u sebi. Potrebno je sagledati na koji način mi sami možemo doprinjeti rješavanju datog problema, jer drugu stranu liječiti ne možemo. Većina nas kada želi izbjeći odgovornost za svoje ponašanje, prebacuje odgovornost na drugu osobu. Tako radeći, kao da predajemo našu moć. Iako nam šejtan šapuće da je to odbrana, krije rečenicu: “Ti nisi sposobna da od kuće napraviš sretan dom.“

Kada god pomislimo da mi nismo krive, zapravo kažemo da nismo sposobne uspostaviti mir i sreću. Šejtan pokušava da nas ponizi i da nas napravi nesposobnima. Vrlo često se ljutimo ako se naš muž požali da nešto više ne može da podnese, ali u isto vrijeme sebi dajemo za pravo da isto to kažemo, pa se među našim redovima može čuti rečenica: „Da nemam djecu ja bih njega davno ostavila.“ Slavljen neka je Allah koji je učinio talaq u rukama muškaraca a ne žena. Muškarci neće priznati riječi koje ih zabole kao što to mi žene radimo, ali to ne znači da ih mi ne izgovaramo. Od malog problema često napravimo veliki zbog kojeg dolazi do teške svađe.

Poslaniku, alejhisselam, osobi koja je imala odgovornost da dostavi vjeru svim ljudima na dunjaluku, Aiša radijallahu anha, poželi prepričati događaj sa sijela. On, sallallahu alejhi ve sellem, je na najljepši način, mirno i staloženo, bez prekidanja sasluša. Kako se mi ponašamo kada nama dođe muž sa željom da nam prepriča nešto? Aiša, radijallahu anha, mu je pričala o velikoj ljubavi između Ummu Zerr i Ebu Zerr, ali da su se zbog neke situacije razišli. Pažljivo je slušajući, na kraju joj je rekao: „O Aiša, ja sam tebi kao što je on njoj, osim što ja tebe neću razvesti.“ A ona mu odgovara: „Ti si za mene bolji.“ On, alejhisselam, pokazujući joj da je voli više, na kraju joj daje sigurnost kako se ne bi brinula.

Kako bismo mi reagovale kada bismo čule sličnu priču sa sijela? Da li bismo uzdigle ljubav našeg muža više nego što je pomenuto ili bismo radije posegnule za nekim manje lijepim riječima, uzdižući velikane priče? Ili možda, ne bismo ni saslušale voljenu osobu do kraja? Da li naše muževe upoređujemo sa manje vrijednim stvarima od njih riječima poput: “..ti nikada to ne činiš!“,“..ee blago njoj, ja nisam te sreće.“ i sl. Da li je sretan dom onaj čiji se stanovnici svakodnevno napominju da druga osoba nije važna? Da li čitajući internet probleme povezujemo naš brak sa istim? Žurimo li da ispovijesti onih koji svoje bračne probleme stavljaju na svjetlost javnosti prenesemo našem voljenom saputniku? Pa, po šejtanovoj naredbi, učinimo da nam srca zadrhte „i moj je ovakav“, ili „i kod nas je slično..“

Da li same sebi stvaramo problem kojeg nemamo? Na kraju shvatimo da ovakvim ponašanjem, mi smo te koje ruše dom. Testirajmo se: Da li smo ikada čitajući neki problem, zagrlile svoga muža i zahvalile se Allahu što nam je podario takvog insana? Što da razmišljamo o tuđem problemu? Ako želimo sretan dom, moramo od sebe najviše dati, pa tek onda očekivati isto od druge strane. Sretan dom ne znači dom iza kojih vrata se niko ne prepire, svi poštuju. U sretnom domu problema bude, ali je stvar kako sretan dom rješava probleme. Kada se problem desi, ne treba od malog napraviti veći problem, nego ga zaustaviti tamo gdje mu je mjesto. Kada nam muž pokapa sofu, da li se naljutimo i uzmemo cijelu džezvu kafe pa i po toj fleki još veću štetu napravimo? Ne, nego tu malu fleku odmah obrišemo. Kada se desi problem u braku, umjesto kapljice kafe mi litar prospemo. Od male tačkice, mi napravimo veliki problem. Ono što je zanimljivije, žena je jedino stvorenje koje se može sjetiti šta je bilo prije pet godina, tri sata, četrdeset sekundi, ali se ne može sjetiti da li je isključila peglu deset minuta po završetku peglanja. U prvom je šejtan pomaže. A u drugom je prepuštena sama sebi. Kada se desi neki problem, najgora stvar u tome jeste sjećanje na druge probleme. Od šoljice prolivene kafe, prolijevamo još deset litara.

KAKO ŽENA VJERNICA RJEŠAVA PROBLEM?

Kada se desi problem, stvar je kako ćemo mi to rješiti, pa je način rješavanja problema pokazatelj da li želimo da se neko osjeća sretnim što je sa nama, ili samo da nahranimo svoj ego i da mi same budemo sretne? Prava vjernica, kada se desi problem, ona ga ublaži i pronađe najkraći put ka rješenju. Iako je upravu u tom trenutku, ne žuri da riješi problem. Poslanik, alejhisselam, nas je savjetovao da se ljutnja liječi abdestom, promjenom mjesta. Kao što se vatra u nama razbukta, razbukta se i u našim muževima. Vjernica u trenutku kada problem bukti, ona pokušava da ga nadvlada šutnjom, lijepom riječju, smirenošću, te čekanjem pravog momenta kada će nešto reći. Ako žena mužu da njegovo pravo kojeg mu je Allah dodijelio, ona će moći da mu vrati osmijeh na lice i smiraj u srcu.

Od Ebu Hurejrea, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Kada bih ikome naredio da učini sedždu drugome, naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu.” U očima zapada je to poniženje, ali oni ne znaju da naši muževi nama želje ispunjavaju. Moja želja da meni moj muž ispuni dom srećom je jednaka želji da i ja njemu ispunim dom srećom. Oni koji tvrde da je to zapravo robovanje sami imaju probleme u braku. Ne znaju nevjernička srca da se u toj poslušnosti krije naš džennet. Kako onda da tražimo sretan dom ako nismo posijale sreću u srcu nas i naših muževa? Vjernica gradi sretan dom na muževom zadovoljstvu. Svojom mudrošću zna kako da ga smiri. Tragajući za Allahovim zadovoljstvom, nikada neće dozvoliti da zanoći a da je meleki proklinju do zore. Ako se to pak desi, problem se na taj način ne hladi nego još više razbuktava. Možeš ga ostaviti da se odmori, ali samo na lijep način. Ko nam garantuje kada ostavimo problem da prespava da ćemo se probuditi?

Sjetite se govora našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, gdje kaže: “Koja žena klanja pet namaza, posti mjesec Ramazan, sačuva svoje stidno mjesto i pokori se svome suprugu, bit će joj rečeno: ‘Uđi u Džennet na koja vrata hoćeš!‘“ A tvoj džennet se vrati Allahu ljut na tebe. Zato problem u sretnom domu ne smije prespavati. Žena pazeći na pravo svoga muža ga uzdiže, a ako nekoga radi Allaha uzdignemo i Allah će uzdići nas.

ONI KOJI VAŽE ZA SRETNE

Oni koji stalno pominju probleme u društvu, neminovno je da iste probleme imaju. Vjerničkoj duši ne pada na pamet da o tome priča ako joj se isto ne događa. Zašto je nama potreban posao kako bi sebi kupile sve što poželimo kada naši muževi znaju granice šerijata pa nam na taj način želje ispunjavaju? Oni koji se guše u problemu, stalno pričaju o rješavanju istog. A onaj šejtan koji je njima napravio problem, onda pokuša da obiđe i druge vjerničke domove i došapne im rješenje njihovog problema. Negdje naiđe na plodno tlo, pa nametne rješenje problemu koji ne postoji, te tako nikne još jedan problem. Vjernica će zaustaviti šejtana iz druge kuće da uđe u njen sretan dom.

Stvar koja se dešavala prije pojave islama, danas se dešava i u islamu. Šejtan koji se družio sa mušricima, danas je odlučio da posjeti i naše društvo. Arapi su prije pojave islama ubijali svoju žensku djecu, smatrajući da žensko dijete donosi sramotu i biva poniženjem za domaćina. Nakon što je obavješten da mu je žena rodila žensko dijete, Ebu-Hamza, u velikoj srdžbi zbog toga, napusti njenu kuću. Prođe od toga dana čitava godina i on jedanput slučajno naiđe pored njenog doma. Do njega je dopirala pjesma kojom mu je supruga zabavljala dijete: ~Šta se Ebu-Hamzi desilo? Doći mu k’ nama nije milo.

TEWHID

Vrlo često u domovima želimo odgojiti djecu koja će biti pokorna Allahu, samo u strahu od Allaha. Ono što se češće dešava jeste da govorimo: „Boj se Allaha, Allah te vidi, prepuštam te Allahu“, a mnogo manje: „Allah je milostiv, Allah brine o nama, Allah će te nagraditi, ne brinem se jer mi je Allah tebe poklonio.“ Kao da su naši temelji domova izgrađeni samo na strahu od Allaha. Vjernik je između straha i nade. Kao što nekoga podsjećamo na Allaha kada nam učini neku nepravdu, prisjetimo se i kada nam uradi neko dobro. Ljubav u srcima naše porodice prema Allahu je naš emanet. Kada nam osoba učini neko dobro, potrebno je prvo da se zahvalimo Allahu na toj blagodati pa onda i njoj. ‘Ko nije zahvalan Allahu nije ni ljudima’. Pokažimo tragove Allahove milosti a ne samo kazne.

U najvećem jeku problema Allahu dovimo. Ljubav prema Njemu subhaneh je uvijek na prvom mjestu. Normalno je da insan voli neke od dunjalučkih stvari, ali je bitno da nas nijedna od tih stvari ne odvrati od Allaha. Naša djeca mogu voljeti crtani film, ali on ih ne smije odvratiti od namaza. Mi možemo voljeti duga sijela sa voljenima, ali ne smijemo dozvoliti da gibet i nemimet budu poslastica na takvim sijelima.