Termin Maqasid al-Shari‘ah se odnosi na skup intencija i ciljeva koje šerijat nastoji ostvariti. Na primjer, zaštita života, vjere, razuma i imetka su neki od esencijalnih zadataka šerijata. Ostvarenje ovih intencija donosi dobrobit i uklanja štetu od pojedinca i zajednice. Međutim, vidjećemo da neki pogrešno razumjevaju ulogu istih i da izvode propise iz ciljeva, istovremeno se suprotstavljajući primarnim tekstualnim dokazima šerijata.

 

Veliki broj učenjaka pisao je djela o koristima koje proizilaze iz šerijatskih propisa, kao i njegovim intencijama. Ali njihova metoda nikad nije bila puko izvođenje propisa iz ovih dobrobiti i ciljeva bez razmatranja primarnih tekstualnih šerijatskih dokaza. Naprotiv, njihova namjera je bila rasvjetliti koristi propisa dobijenih iz primarnih tekstova, tako da bi postajalo jasno da šerijat nije naređivao propise osim ako iza njih nije stajala očita dobrobit za ljude na ovom ili budućem svijetu. Njihov motiv nije bio ni isključivo razmatranje spomenutih ciljeva u svrhu određivanja i odvajanja dozvoljenih dijela od onih kojima nedostaju šerijatski dokazi.

 

Zapravo, šerijat i njegovi primarni izvori sami određuju u čemu je korist, a ne ljudski intelekt ili lične aspiracije. To je stoga što ciljevi poput zaštite života, imetka ili časti nisu uvijek svrha sami po sebi već bi ispravno shvatanje bilo ono što je rekao imam Šatibi:

„Općenito, korist i šteta trebaju biti sekundarno razmatranje, a ne primarno. Razlog tome je činjenica da su korist i šteta iz ljudske perspektive relativni u zavisnosti od okolnosti, vremena ili individue na koju se odnose.“

 

Allahov zakon određuje da li je neka pojava korist ili šteta. Zato prividna dobrobit koja se očito suprotstavlja primarnim izvorima zapravo i nije korist. Ona je ustvari samo rezultat ličnih aspiracija koje šerijat nastoji eliminirati.

 

U današnje vrijeme pojavljuju se neki ljudi koji forsiraju termin maqasid al-shari’ah sa namjerom da ga pretpostave primarnim islamskim izvorima, a pod krinkom da je „cilj propisa izvedenih iz primarnih izvora upostava nekih jasnih koristi ili ispunjenje nekih intencija. Kada se ove koristi i intencije očigledno izgube zbog postupanja po vanjskom značenju tekstova, onda smo prinuđeni slijediti ove koristi i intencije, a ne vanjsko značenje“. U stvarnosti ova vrsta racionalizacije može samo voditi do relativizacije cijelog šerijata i ukidanja vjerskih obaveza bazirano na pretpostavljenim i zamišljenim koristima i intencijama.

 

Istina je da je sve što je Allah propisao u našoj vjeri bazirano na koristima i pozitivnim ciljevima. Ovo niko ne dovodi u pitanje. Allah ne propisuje naredbu u kojoj ima poteškoća ili štete za njegova stvorenja. Kakogod, dobrobiti i ciljevi su veoma relativni i neprecizni termini. Neko ko život bude posmatrao oslanjajući se samo na vlastiti intelekt, tvrdit će da je određena stvar korisna ili da je pozitivan cilj u životu. Neko drugi će za istu stvar tvrditi da nije ni dobrobit, ni cilj kojem treba težiti. Intelekt koji se ne oslanja na božansku objavu nikad ne može doseći takav nivo rezonovanja koji bi mogao biti univerzalno pouzdan u određivanju svih koristi i intencija.

 

Nadalje, svaka šerijatska intencija ima svoje izuzetke. Ima granice i kontrole. Na primjer, zaštita života je jedna od najvažnijih svrha šerijata. Ali višestruki ubica neće biti u stanju držati se ovog cilja da bi sačuvao vlastiti život od kazne. Sličan je slučaj i sa svim ostalim ciljevima. Zbog toga su ključna pitanja ko zapravo odlučuje o ovim intencijama i ko postavlja granice u kojima se one primjenjuju? Ako bi povjerili ovu odluku samo intelektu, onda bi šerijat postao haotičan i kontradiktoran. Nekad šerijat daje odgovarajuće odrednice u pitanjima u kojima sam intelekt ne može dokučiti ispravan odgovor. Jer ako bi ljudski intelekt bio dovoljan za donošenje ovakvih odluka, onda ne bi bilo potrebe za slanjem poslanika, niti objava ljudima.

Tako da je jasna istina da je jedini put za određivanje ovih ciljeva i njihovih granica povratak primarnim izvorima i dokazima iz Kur’ana i prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ipak, ne možemo postavljati ni neke nejasne prije kristalno jasnih intencija utemeljenih primarnim tekstualnim dokazima, bez obzira da li im je izvor Objava ili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Dakle, nećemo ciljeve i dobrobiti uzimati kao temelj za legislativu, niti ćemo zapostaviti primarne tekstove kao temelj za istu. Ispravan stav je taj da su koristi i ciljevi uvijek izvedeni iz primarnih izvora. Sve što su Allah i Poslanik saws učinili korisnim je korisno, a ne ono što mi tvrdimo da jeste u skladu sa našim individualnim pogledima. Učenjaci koji su se bavili intencijama šerijata poput imama Šatibija ili Gazalija se slažu da su propisi izvedeni iz uzroka, a ne mudrosti. Mudrosti i dobrobiti koje se suprotstavljaju primarnim izvorima šerijata su ono što Kur’an naziva prohtjevima (al-ahwa).

 

Imam Šatibi, koji je bio pionir u istraživanju i tumačenju šerijatskih intencija rekao je: „Šerijat je došao da zaustavi odgovorne i pametne ljude da slijede svoje strasti sve dok ne postanu Allahove sluge. Kada se to uspostavi, onda ne može doći do primjene šerijata bazirane na vlastitim prohtjevima i potragom za njihovim trenutnim zadovoljenjem“.

Jer naš Gospodar je rekao: „Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji i u onom što je na njima“ (Al-Mu’minūn, 71).