Ovom prilikom želim ukazati na mišljenja islamskih učenjaka o igranju šaha. Ta igra je poznata od davnina. Nastala je u Indiji a zatim se rasprostranila širom svijeta. O njoj su govorili i učenjaci iz prvih generacija Islama. Šah nije bio poznat kod arapa u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Arapi se prvi put susreću s ovom igrom nakon što su ashabi, Allah njima zadovoljan bio, pronijeli svjetlo ove vjere van arapskog poluostrva i izmješali se sa Perzijancima i drugim narodima. Ne postoji vjerodostojan i direktan šerijatski dokaz koji pojašnjava stav Islama spram šaha. Samim tim, učenjaci su zauzeli različita mišljenja po pitanju ove igre.

Poznata su tri mišljenja

Prvo od njih kaže da je igranje šaha dozvoljeno. To je stav imama Ebu Jusufa, učenjaka hanefijske pravne škole, (Fethu-l-Kadir, Ibni-l-Humam, 6/498), te nekih učenjaka malikijskog mezheba. Jedini uslov je da ne odvraća igrače od ibadeta. (Ez-Zhire, El-Karafi,13/283) Na istom stanovištu su neki učenjaci šafijskog mezheba. Oni uslovljavaju dozvoljenost time da se ne igra često. U protivnom biva jako pokuđeno. (Revdatu-t-Talibin, En-Nevevi, 8/203)

Po drugom mišljenju igranje šaha je pokuđeno. To je stav jednog broja Malikija (El-Mudevvenetu-l-Kubra, 6/1934) i većine Šafija. Uslovljava se da u igri ne bude kockanja, da ne odvraća od onog što je vadžib, poput namaza, i da se ne igra sa fasicima (grješnicima) na javnim mijestima. U protivnom, igrač šaha se smatra zulumčarom (nepravednim) i njegovo svjedočenje pred kadijom se ne prihvata. Ukoliko vodi ka činjenju harama postaje zabranjenim. Rekao je imam Šafija, Allah mu se smilovao: “Ne volimo igranje šaha, a on je lakši od nerda (igranja kockom). (El-Umm, Eš-Šafi’i, 8/189)

Po trećem mišljenju igranje šaha je haram. Na ovom stanovištu je većina Hanefija (kerahetu-t-tahrim). A ukoliko se u to umješa kocka ili ako zaokuplja igrača od namaza onda mu se ne prima svjedočenje. (Fethu-l-Kadir, Ibni-l-Humam, 6/483) Ovakvog mišljenja su i mnogi drugi učenjaci, naročito ako se često igra ili ako ruši čovjekov ugled. Sa ovim se slaže većina Malikija, (El-Istizkar, Ibn Abdu-l-Ber, 8/462) Hanbelije,(El-Mugni, Ibnu-l-Kudame, 12/37) i određeni broj Šafija (Revdatu-t-Talibine, Nevevi, 8/203). Isto mišljenje dijele Ibnu Tejmijje (El-Fetava El-Kubra, 4/455) i šejh El-Usejmin, (El-Fetava Eš-Šeri’je fi El-Kadaja El-Mua’sire, El-Džurejsi, 875) Allah svima zadovoljan bio.

Dokazi onih koji smatraju igranje šaha dozvoljenim i primjedbe na njih

1. Postoje predaje da su neki tabi’ini, poput Eš-Ša’bija i Sei’id Ibn Džubejra, igrali šah (Es-Sunnenu-l-Kubra, El-Bejhaki, 10/357). Prenosi se takođe od nekih ashaba, poput Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhuma, da su smatrali igranje šaha dozvoljenim. Imam El-Karafi odgovara na ovaj dokaz navodeći da predaje o igranju šaha nekih tabi’ina nisu vjerodostojne. (Ez-Zhire, El-Karafi,13/283) Ibnu Tejmijje (El-Fetava El-Kubra, 4/473) kaže da su Eš-Ša’bi i Sei’id Ibn Džubejr igrali šaha, da bi dali lošu sliku o sebi kako ih Hadždžadž ne bi imenovao kadijama. Predaje od selefa koje ukazuju na to da su igranje šaha smatrali dozvoljenim, ukoliko su predaje vjerodostojne, onda je to poput posrtaja učenjaka i nikome nije dozvoljeno da ih u tome slijedi. Njihove posrtaje Allah je oprostio. “Gospodaru naš ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (Prijevod značenja El-Bekara, 286) Rekao je Allah u hadisu-l-kudsi: “Već sam to učinio.” (Muslim, 180) Ono u čemu neko od učenjaka pogriješi i izdvoji se od ostatka uleme, treba za njega tražiti oprosta. Nije dozvoljeno slijediti ga u tome, jer nema poslušnosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju. Ko ne postupi ovako slijedi svoje prohtjeve i time uznemirava vjernike. Rekao je Ibnu-l-Kajjim(El-Furusijje 63): “Nije poznato da je neko od ashaba smatrao igranje šaha dozvoljenim ili da ga je igrao. Allah ih je toga sačuvao. Sve što je u tom kontekstu pripisano nekom od njih, poput Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, je obična izmišljotina i potvora koju poriče svaki poznavalac života ashaba i predaja o njima. Zar je zamislivo da najbolja generacija i najbolji ljudi nakon Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dozvoljavaju bavljenje onim što odvraća od pominjanja Allaha i namaza više nego alkohol.
2. Igranje šaha unapređuje intiligenciju.Učenjaci hanefijske škole su odgovorili na ovaj dokaz time da je korist od igranja šaha indirektna i neznatna naspram štete koju uzrokuje. Takav primjer je ajeta o vinu i kocki: “…samo je šteta od njih veća od koristi.” (Prijevod značenja El-Bekare, 219) Pa su tako vino i kocka zabranjeni zbog štete koja preovladava nad koristi. Ako bi neko rekao da onaj ko igra šah ne mora zbog toga ostaviti namaz ili džemat, odgovorićemo da će on srcem biti vezan za igru čak i kada je u namazu, a to je pokuđeno. (Tebjinu-l-Hakaik, Ez-Zejli’, 15/71)
3. Osnova za sve stvari na dunjaluku je da su dozvoljene sve dok ne dođe dokaz koji potvrđuje suprotno.

Na ovaj argument može se odgovoriti protudokazima koje navode oni koji vide zabranu ili pokuđenost igranja šaha.

Dokazi drugog mišljenja, pokuđenosti igranja šaha

1. Ajet: “A šta je nakon istine osim zabluda.” (Prijevod značenja Junus, 32) Imam Malik je učio ovaj ajet i smatrao igranje kockom i šah zabludom koja je suprotna istini i pozivao je da se to ostavi, tj. smatrao ih je jako pokuđenim.

2. Bavljenje time je samo igra, besposlica i zabava u kojoj nema nikakve koristi. Uzvišeni Allah u Svojoj knjizi spominje igru u negativnom kontekstu, pa ju je stoga preče ostaviti.

Ovo su neki od dokaza zbog kojih su rekli da je igranje šaha pokuđeno. Međutim nisu ga proglasili haramom zbog predaja koje se prenose od nekih ashaba i tabi’ina, a upućuju da je igranje šaha dozvoljeno. Možemo zaključiti iz citata učenjaka, koje smo naveli, da su sve te predaje slabe kada se radi o ashabima, a predaje od tabi’ina, pretpostavimo li da su neke od njih vjerodostojne, mogu se protumačiti kao što je to učinio Ibnu Tejmijje.

Dokazi zabrane

1. Riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Sve čime se čovjek musliman zabavlja je bezvrijedno osim gađanja strijelom, uvježbavanja konja i poigravanja sa ženom, to je od zabavljanja sa pravom. (Tirmizi, Vrijednosti džihada, 1561, rekao je Tirmizi o ovom hadisu: hasen – sahih, a šejh Albani ga je ocijenio slabim.)
2. Brojne su štete kojima je uzrok ova igra. Neke od njih su:
   • Igranje šaha prouzrokuje mržnju i neprijateljstvo među ljudima.
   • Vodi ka zanemarivanju ibadeta i ostavljanju rada za oba svijeta (dunjaluka i ahireta) što je u Šerijatu, bez sumnje, zabranjeno. U tome šah liči na kocku i alkohol koji odvraćaju od spominjanja Allaha i obavljanja namaza, a sve što vodi zabranjenom biva zabranjenim.
   • Igranje šaha je poput strasti, privlači da se u njemu ustraje. Tako možeš vidjeti šahiste kako neprekidno igraju, nepitajući niti za hranu niti za piće, što jasno upućuje da je to šejtanski poziv.
   • Šah zaokuplja razum i tako ponekad upropasti nagradu dobrog djela, poput namaza.

   3.Prenosi se od Alije,radijallahu ‘anhu, da je naišao pored ljudi koji su igrali šah, pa im nije nazvao selam već je rekao: “Kakvi su to kipovi oko kojih se okupljate?” Aludirajući time na ajet iz sure El-Enbija. (Es-Sunnenu-l-Kubra, El-Bejhaki, 10/358) Od Ibn Omera,radijallahu ‘anhu, se prenosi da je rekao o šahu: “Gori je od kocke (nirda)” (Es-Sunnenu-l-Kubra, El-Bejhaki, 10/359)4. Takođe se prenosi od Alije,radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Igrač šaha je najveći lažac, kaže ubio sam, a Allaha mi, nije ubio.” Također, se prenosi njegova izreka: “Šah je kocka stranaca (nearapa).” (Es-Sunnenu-l-Kubra, El-Bejhaki, 10/358)

Učenjaci šafijske pravne škole su odgovorili da su to sve predaje od ashaba, a predaje od ashaba nisu dokaz ukoliko su njihovi stavovi oprečni. Osim toga većina ovih predaja prenešena je slabim lancem prenosioca.

Imam Eš-Ševkani smatra da se riječi Alije, radijallahu ‘anhu: “Šah je kocka stranaca” odnose na slučaj kada se sa igranjem šaha pomiješa i kockanje, a da inače nije zabranjen. (Nejlu-l-Evtar, Eš-Ševkani, 8/108)

Nakon što smo vidjeli mišljenja učenjaka i njihove dokaze možemo zaključiti sljedeće:

Igranje šaha je zabranjeno kod svih učenjaka ukoliko prouzrokuje ostavljanje vadžiba, poput namaza, ili činjenje harama, poput svađe i mržnje prema drugom muslimanu.

Igranje šaha je zabranjeno kod svih učenjaka ukoliko se s njim pomiješa kockanje, kao na primjer da igrači ulože određenu vrijednost, a potom pobjednik uzima sav ulog.

Ukoliko se pri igranju šaha ne nađu gore spomenute sporne tačke, učenjaci su zauzeli tri stava: dozvoljenost, pokuđenost (nije zabranjen, ali ga je preče ostaviti) i haram (onaj ko igra čini grijeh).

Drugo mišljenje je najprihvatljivije. Ne kažemo da je haram jer je osnova dozvoljenost za sve stvari, a nema jasnog i vjerodostojnog dokaza koji ukazuje da je haram. Ne kažemo da je dozvoljeno bez pokuđenosti. Naime, muslimanu je preče da se bavi onim što će mu koristiti na dunjaluku ili na ahiretu od bavljenja beskorisnim stvarima koje će ga uz to odvratiti od činjenja dobrih djela.

Neispravno je pripisati nekom od ashaba da su smatrali igranje šaha dozvoljenim, jer nema vjerodostojnih predaja koje na to upućuju. Osim toga, poznato je da su oni bili daleko od besposličarenja. Glavna briga im je bila širenje vjere da’vetom i džihadom.

Predaje koje govore o tome da su neki tabi’ini smatrali igranje šaha dozvoljenim su sporne. Naime, postoje i predaje suprotnog značenja. Prenosi se od Saliha Ibn Ebi Jezida da je pitao Ibn-l-Musejjiba o šahu pa je rekao: “To je ništavno, a Allah ne voli ništavno.” (Es-Sunnenu-l-Kubra, El-Bejhaki, 10/359)

Ukoliko šahovske figure imaju oblik nekog živog bića, poput insana ili konja, nije dozvoljeno kupiti takav šah, jer je Poslanik,sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio prodaju kipova, a time i njihovu kupovinu (Buharija, 2082 Muslim, 2960) Takve figure nije dozvoljeno ni držati u kući, jer je Poslanik,sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Meleki ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas ili kip.” (Buharija, 2986 Muslim, 3929)

Molimo Allaha Uzvišenog da nas pouči korisnom znanju i da život na dunjaluku provedemo u Njegovom zadovoljstvu.

dr. Hakija Kanurić – www.el-asr.com