Sto godina poslije tvoje smrti

Od sada pa za sto godina (2121. g.), svi ćemo mi, zajedno sa našom rodbinom i prijateljima, biti pod zemljom, a naša sudbina u vječnosti postat će nam potpuno jasna i vidljiva. Naše će kuće biti naseljene strancima, potpuno nepoznatim ljudima, a naš posao i biznis bit će u vlasništvu drugih ljudi, koji se neće sjećati ničega o nama. Ta, kome bi od nas na um pao njegov pradjed ili čukunded?

Mi ćemo postati samo jedan redak ili linija u sjećanjima nekih ljudi, a naša imena i likovi bit će potpuno zaboravljeni. Zašto onda pretjerano dugo razmišljamo o tome šta drugi ljudi misle o nama, o budućnosti naših posjeda, kuća i porodica?! Sve ovo će biti beskorisno nakon sto godina. Naše postojanje je samo odbljesak u životu svemira, koji nestane u tren oka. Poslije nas će doći desetine generacija, svaka generacija će se oprostiti od ovoga svijeta u određeno vrijeme i predat će baklju života sljedećoj generaciji prije nego ostvari i četvrtinu svojih snova.

Stoga, spoznajmo pravu vrijednost i veličinu našeg života na ovome svijetu i pravu vrijednost našeg vremena u ovom svemiru, vidjet ćemo da su mnogo manji nego što možemo i zamisliti. Tamo ćemo, nakon sto godina, usred tame i tišine, shvatiti koliko je dunjaluk bio bezvrijedan, koliko su nam snovi bili smiješni i trivijalni, i poželjet ćemo da smo cijeli život proveli u velikim stvarima, u činjenju dobrih djela, posebno u udjeljivanju sadake čija vrijednost i nagrada ne prolazi ni nakon naše smrti. Neki od nas će puštati beskorisne i uzaludne krikove želeći se izbaviti iz strašne nevolje, kao što dolazi u ajetu:

”Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!’ – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.”  (El-Mu’minun, 99.-100.)

Allah nas poziva da razmislimo o ovome dok smo još živi, dok još imamo šanse da popravimo naše stanje: ”I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!’” (El-Munafikun, 10.)

Prije nego dođe dan kada će čovjek reći:  “Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!”  (El-Fedžr, 24.)

Uistinu je čudno ljudsko putovanje i prolazak kroz mnogobrojne etape o kojima vrlo malo razmišljamo. To putovanje polazi iz očeve kičme do majčinog trbuha, od majčinog trbuha do površine zemlje, sa površine zemlje u utrobu zemlje, iz utrobe zemlje na mjesto okupljanja (mahšera) i polaganja računa na Sudnjem danu. Svaka ova etapa ima svoja čuda, zanimljivosti i specifičnosti, a na kraju, putovanje završava ili u Džennetu ili u Džehennemu.

Pa, dokle ćemo biti nemarni prema samima sebi?

Ljudi na vrijeme dolaze na posao, na aerodrom odlaze prije vremena, čak i u bolnicu odlaze prije vremena, a kad treba ustati na sabah, onda se jadni insan brani i pravda, a zapravo ne zna ni zašto se pravda ni kome se pravda, govoreći: ”Problem je brate u tome što imam težak san.

”A nije tako, već ”…vi više život na ovome svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je.”  (El-A’la, 16.-17.)

Allaha molimo da nam omili istinsko vjerovanje, da nas učvrsti na Pravom putu, da nas usmrti u islamu i imanu i da učini da naš najsretniji dan bude dan susreta sa Allahom na Sudnjem danu. Amin!

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić