“Za sto godina od sada, svi mi ćemo, ili većina nas sa svojim rođacima i prijateljima biti pod zemljom, a naša vječna sudbina biće kristalno jasna pred našim očima..  Stranci će živeti u našim domovima, obavljaće poslove koje smo obavljali, posjedovati naš imetak i neće nas se sjećati. Jer kome sada od nas padne na pamet otac njegovog djeda??

Naša imena biće zaboravljena, naši likovi će isčeznuti.. Zašto onda brinemo o tome kako ljudi gledaju na nas i o budućnosti naših domova, imovine i porodice? Sve ovo neće imati nikakvu vrijednost posle sto godina. Naše postojanje je samo bljesak u životu svemira.. Nestaće i proći za tren oka..  I mnoge će generacije za nama doći. Svaka od njih će se u žurbi oprostiti od svijeta prepuštajući zastavu sljedećoj generaciji prije nego što ostvari četvrtinu svojih snova.

Na ovom svijetu, mnogo smo manji nego što zamišljamo, a vrijeme puno kraće nego što mislimo. Nakon sto godina, u zagrobnom životu, usred te svjetlosti ili tame ili tišine, shvatićemo koliko je svijet bio beznačajan, naši snovi smiješni i poželećemo da smo cijeli život proveli u bitnim stvarima i prikupljanju dobrih djela. Mnogi će izgovoriti riječi zapomaganja na kraju svog života, kao što nas obavještava Uzvišeni Stvoritelj.

Neko će reći: “Gospodaru moj, povrati me  da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.” (Kur’an, 23:99,100)

Drugi će reći: “Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!”  (63:10)

Treći će reći: “Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!” (89:24)

Zato brate vjerniče, dok smo još uvjek na ovom svijetu, razmišljajmo, uzmimo pouku i mijenjajmo stvari. Kakvo li je samo ovo putovanje! Iz očevih leđa u majčinu utrobu, iz majčine utrobe na leđa zemlje, sa leđa zemlje u Zemljinu utrobu, iz Zemljine utrobe na dan obračuna! I na svakoj stanici vidiš čuda! Zadnja stanica, ili Džennet ili Džehennem…

Dvije stvari su jako tužne: Čovjek koji je prvi put ušao u džamiju na dan svoje dženaze i žena koja se prvi put pokrila ćefinima.  Kolika je samo nemarnost i dokle će trajati?  Zato, pokušajmo da ostavimo dobar trag i ono što će ljudima koristiti nakon našeg odlaska.  Obnovimo ugovor sa Allahom, dok još života ima…”

Šejh Ali El Mukhim
Priredio: mr Haris Nuhambašić